Vodeďż˝a društvena klasa društva znanja više nisu kapitalisti, veďż˝ ih u tome zamjenjuju "umni radnici" odnosno umni lideri, umni profesionalci i umni djelatnici koji znalaďż˝ki preraspodjeljuju znanje kako bi poveďż˝ali produktivnost, na isti naďż˝in na koji su kapitalisti znalaďż˝ki preraspodjeljivali kapital. Meďż˝utim, za razliku od djelatnika u kapitalistiďż˝kom sustavu djelatnici društva znanja vlasnici su "sredstava za proizvodnju" i "alata za proizvodnju" - prvoga kroz mirovinske fondove koji su u razvijenim zemljama najveďż˝i pojedinaďż˝ni vlasnici, a drugoga kroz vlastito individualizirano znanje koje uvijek "nose" sa sobom. U skladu s time, kljuďż˝ni ekonomski izazov društva znanja ogleda se u poveďż˝anju produktivnosti umnog rada i umnih radnika.

U svom najboljem izdanju, društvo znanja pripadnike zajednice uspijeva ukljuďż˝iti u stvaranje, difuziju i korištenje znanja kako bi se osjeďż˝ali ispunjenima, sigurnima, sretnima i zadovoljnima imajuďż˝i pritom u vidu kako je materijalno blagostanje tek prva, doduše neophodna, stepenica u dostizanju viših razina duhovnog blagostanja. Stoga bi koncepciju društva znanja prije mogli izjednaďż˝iti s kolektivnim majndsetom i posebnim stilom ďż˝ivota neke zajednice negoli s ďż˝vrstim setom pravila i procedura ponašanja.

Iako i kod nas u Hrvatskoj nailazimo na tragove društva znanja, koncepcija se prije ďż˝ini idealnom vizijom negoli realnim pristupom. Ne samo da smo miljama daleko od društva znanja - osviještene zajednice ljudi koji teďż˝e zadovoljenju viših potreba - veďż˝ smo miljama daleko i od ekonomije znanja. Pogledamo li naše gospodarstvo moramo iskreno priznati kako nemamo baš previše za ponuditi svijetu; raďż˝unala, automobile, medicinsku opremu, strojeve, lijekove, a u posljednje vrijeme ni brodove, veďż˝ uglavnom proizvode nedovoljno obogaďż˝ene "znanjem" koji jedini osiguravaju zadovoljavajuďż˝e profite. Naďż˝alost, kako je to rekao prof. Pavuna u intervjuu za qLife, "...opasno teďż˝imo tome da se pretvorimo u društvo sobarica i konobara".