Prvo jutro naše radionice proteklo je u predstavljanju ďż˝lanica grupe, vrlo emotivnom, na trenutke pomalo i bolnom. Jedna od ďż˝ena je rekla kako je tijekom svoje karijere uglavnom podrďż˝avala i pomagala muškarce, te da napokon ďż˝eli poslušati svoj unutarnji glas i pruďż˝iti neki osobni doprinos. Druga se ďż˝lanica naše grupe osjeďż˝ala veoma iscrpljenom, osjeďż˝ala je kako gubi bitku u pokušaju ostvarenja svih oďż˝ekivanja vezanih uz posao, obitelj i profesionalni razvoj. Treďż˝a je pak rekla kako bi rado nauďż˝ila prihvatiti pomoďż˝ i podršku drugih, te zaboravila na osjeďż˝aj kako mora "sve napraviti sama".

Zatim smo razgovarale o nama kao o liderima. Uskoro je postalo oďż˝ito da, iako su mnoge ďż˝lanice grupe bile na istaknutim vodeďż˝im poloďż˝ajima, same sebe nisu vidjele liderima u tradicionalnom smislu. ďż˝ak je bilo i nekoliko sluďż˝ajeva kada je sudionicama bilo vrlo teško shvatiti zašto ih ljudi uopďż˝e smatraju liderima. Raspravljale smo i o raširenosti mita o "herojskim liderima" - pojedincima s vizijom koji sve postiďż˝u sami. Uoďż˝ile smo da je model liderstva koji se nazire u priďż˝ama ovih ďż˝ena zapravo model osobe koja uviďż˝a suštinu problema i ďż˝eli pomoďż˝i da se stvari promijene u samome korijenu. Ti lideri trebaju postavljati pitanja i poticati ljude da stvari poimaju na nove naďż˝ine. One tako pokreďż˝u ljude oko sebe, ponekad jednog po jednog, što u konaďż˝nici rezultira akcijom u kojoj su tim ili zajednica uďż˝inkovitiji od bilo kojeg pojedinca.

Takoďż˝er smo primijetile kako ďż˝enama neki vidovi liderstva stvaraju nelagodu, primjerice moďż˝, vidljivost, ranjivost ili izloďż˝enost. Mnoge su ďż˝ene opisale bolna iskustva kada su morale slijediti tuďż˝u viziju bez moguďż˝nosti da istoj doprinesu, dok se istovremeno od njih oďż˝ekivalo da spomenutu viziju predstavljaju i brane u javnosti. Zapitale smo se da li mi ďż˝ene naginjemo tome da se radije bavimo tuďż˝im problemima negoli istraďż˝ujemo osobne, te smo se bavile sljedeďż˝im pitanjem: zašto me drugi smatraju liderom?

Podijelile smo se u parove i pokušale opisati u kojem smo se razdoblju ďż˝ivota osjeďż˝ale autentiďż˝nim liderima. Dogodilo se da su opisi ďż˝esto bili drugaďż˝iji od oďż˝ekivanih. Razgovarale smo o trenucima u kojima smo intuitivno reagirale i bile hrabre, o trenucima kada smo uvidjele potrebu i djelovale, suoďż˝ivši se s izazovom unatoďż˝ lošim izgledima, te se ďż˝rtvovale i odluďż˝ivale, bile suosjeďż˝ajne i podijelile patnju s drugima. Spomenule smo i trenutke kada smo iskusile ozbiljnost i zabavu, osjeďż˝ale se ranjivima i bile voljne izloďż˝iti svoje "rane", kada smo bile prijemďż˝ive i hrabre, kada smo bile u stanju ukljuďż˝iti i druge, te kada smo iskusile uďż˝enje proizašlo iz boli. Istraďż˝ivši uvjete u okolini koji potiďż˝u autentiďż˝nost, shvatile smo da je najznaďż˝ajniji od njih "mreďż˝a za podršku" i moguďż˝nost dijeljenja ideja s drugima.

Komentar

Emilija Nagj

ďż˝elimo li da se dogodi bilo kakva promjena stvari je potrebno mijenjati "u korijenu". Svi smo mi (pre)ďż˝esto skloni "kozmetiďż˝kim" promjenama, tek toliko da se nešto dogaďż˝a, pa tako mijenjamo organizaciju, naďż˝ine rada i sliďż˝no samo da bi nešto radili, bez da ulazimo "u dubinu". ďż˝esto u tom procesu zaboravljamo na svrhu, odnosno cilj koji se promjenom treba

pročitaj...