Zatim smo krenule s novim nizom pitanja usmjerenim na "što ako?", poput onih: Što ďż˝elim otpustiti? Što ďż˝elim prigrliti? Koji je moj najveďż˝i moguďż˝i doseg u buduďż˝nosti? Što mi trenutno najviše znaďż˝i? Što ďż˝elim? Zakljuďż˝ci s ove seanse bili su još zanimljiviji od prethodnih. Jedna je ďż˝ena rekla: "Kada osjetim buduďż˝nost, shvatim da je ona usko povezana s hrabrošďż˝u. Nije toliko temeljena na onome što mogu postiďż˝i ili što znam, nego na onome koliko u tu situaciju mogu unijeti sebe." Sjedile smo zajedno uďż˝ivajuďż˝i u njeďż˝nosti i radosti nadolazeďż˝e buduďż˝nosti, za koju nijedna od nas nije toďż˝no znala kako ďż˝e izgledati, no znale smo da ďż˝e biti ďż˝ivotna i moďż˝na.

Pitanja "što sad?" ukljuďż˝ivala su sljedeďż˝e: Koje pokuse mogu napraviti? Koga mogu uzeti za saveznika? Koje resurse mogu privuďż˝i? Koje prototipove mogu stvoriti? Velika koliďż˝ina ideja je proizašla iz tih propitivanja, poput onih o stvaranju koncentriďż˝nih krugova ukljuďż˝enosti, zatim ideja o razgovoru s jednom osobom koju je moguďż˝e zainteresirati, te ideja o usmjeravanju na jednu stvar koju je potrebno dobro obaviti.

Potom smo se vratile na model. Svaka ga je ďż˝ena opisala na temelju vlastitog otkrivenja. Slika je uskoro bila prepuna ideja, arhetipova, uloga, kljuďż˝nih koraka i podsjetnika. Kada smo završile s U-modelom, shvatile smo da smo stvorile ogroman kotao vlastitog iskustva koji je predstavljao duboko mjesto briďż˝nosti, kako za nas, tako i za ljude koje vodimo.

Komentar

Emilija Nagj

ďż˝elimo li da se dogodi bilo kakva promjena stvari je potrebno mijenjati "u korijenu". Svi smo mi (pre)ďż˝esto skloni "kozmetiďż˝kim" promjenama, tek toliko da se nešto dogaďż˝a, pa tako mijenjamo organizaciju, naďż˝ine rada i sliďż˝no samo da bi nešto radili, bez da ulazimo "u dubinu". ďż˝esto u tom procesu zaboravljamo na svrhu, odnosno cilj koji se promjenom treba

pročitaj...