Revolucija u obrazovanju odraslih navela je mnoge pedagoge i kreatore politika obrazovanja na preispitivanje buduďż˝nosti tradicionalnog ďż˝etverogodišnjeg studiranja, za što imaju valjan razlog. Naime, uvijek ďż˝e postojati potreba za tradicionalnim obrazovanjem koje nude sveuďż˝ilišta i veleuďż˝ilišta, a potreba za kvalitetno obrazovanim pojedincima koji znaju misliti svojom glavom i dalje ďż˝e rasti. No, više je nego jasno da ďż˝e spomenute institucije morati preispitati svoju povezanost s ostatkom društva, obzirom da su u sadašnjem konceptu povezane iskljuďż˝ivo s dobnom skupinom od 18-te do 24-te godine, te da izbjegavaju partnerstvo s inovativnim tvrtkama i zajednicom, što dovodi do sve manjeg zadovoljstva njihovih korisnika. S porastom potrebe za stalnim usavršavanjem vještina, obrazovanje se sve više integrira u ljudske ďż˝ivote.

Prema istraďż˝ivanjima Ministarstva rada, korisnici edukacije unutar korporacija su uglavnom muškarci, dok ďż˝ene svoj novac uglavnom troše na obrazovanje izvan radnog mjesta, bilo da se radi o seminarima, teďż˝ajevima ili programima osobnog razvoja. One mnogo aktivnije od muškaraca traďż˝e kvalitetnu edukaciju u koju uglavnom ulaďż˝u vlastiti novac, te na taj naďż˝in na sebe preuzimaju odgovornost.


Rubni gradovi

Duboke promjene u naďż˝inu ďż˝ivota i rada usko su povezane s mjestom ďż˝ivota i rada. William Whyte je u svojoj knjizi The Organization Man davno ponudio inovativni pogled na ameriďż˝ko društvo. Whyte je na promjene u poslijeratnoj Americi gledao oďż˝ima relativno homogene zajednice u predgraďż˝u Chicaga. U Whyteovo su vrijeme takve zajednice bile primjer ameriďż˝kog naďż˝ina ďż˝ivota, dok danas tim krajolikom dominiraju ogromni trgovaďż˝ki, poslovni i rezidencijalni blokovi, odnosno "rubni gradovi", kako ih naziva Joel Garreau. Njihova kompleksnost i samodostatnost, za razliku od predgraďż˝a 1950-ih, otvara jednu sasvim novu fazu tehnoloških i gospodarskih promjena.