Kada sam nekoliko godina kasnije došao na svoje prvo radno mjesto, u Shellovu rafineriju blizu Rotterdama, u meni se brzo pojavio blagi osjeďż˝aj nelagode. Iako su teorije na Erasmusu spominjale radnu snagu, iako mi se ďż˝inilo kako je stvarni svijet u rafineriji ispunjen ljudima, o tom "proizvodnom ďż˝imbeniku" se na poslu nije razgovaralo. Upravo zbog toga, zbog te "ispunjenosti ljudima", sve mi je bilo sumnjivo, ta racionalnost, proraďż˝unatost i kontrolabilnost kompanija.

Tada je, nekih 20 godina kasnije, studija Shellovih planera prikazala kompanije na potpuno drugaďż˝iji naďż˝in: "Borba za opstanak, preďż˝ivljavanje institucije u svijetu koji se stalno mijenja, potreba da se uďż˝ine temeljne prilagodbe tom svijetu." Naravno, navedene tvrtke su, kako bi opstale, morale kontrolirati troškove, proizvoditi i plasirati svoje proizvode na trďż˝ište i modernizirati tehnologiju. No, sve to nije zvuďż˝alo kao suština njihovog korporativnog biďż˝a, veďż˝ više kao nekakav temeljni preduvjet u mnogo vaďż˝nijim razmatranjima o ďż˝ivotu i smrti. U kompanijama iz Shellove studije radili su ljudi koje se ponekad nije moglo kontrolirati i koji su ponekad bili iracionalni; dok su se one same ponašale kao da su ďż˝iva biďż˝a, nešto puno više od pukog ekonomskog sustava koji proizvodi dobra i usluge sa svrhom maksimiziranja profita. Promotrimo li paďż˝ljivo razliďż˝ite pristupe, vjerojatno ďż˝emo se zapitati jesu li kompanije "ďż˝ivuďż˝i sustavi" ili pak puki instrumenti za proizvodnju dobara i usluga? Zakonodavstvo je u mojoj rodnoj zemlji još od doba Napoleona tvrtke poďż˝elo nazivati "osobama", razlikovati fiziďż˝ke "osobe" od pravnih "osoba", pri ďż˝emu kompanije spadaju u potonju kategoriju. Zakon obiďż˝no nije suprotstavljen uobiďż˝ajenom naďż˝inu govora.

Što bi se promijenilo kada bi formulirali ovakvu hipotezu: "Neke ili sve kompanije se ponašaju poput ďż˝ivih biďż˝a"? Bi li to promijenilo našu paradigmu koja nas vodi dok upravljamo tvrtkama? Da li bi nam ova hipoteza pomogla da shvatimo zašto neke tvrtke opstaju, dok tolike druge umiru mlade?

Navedena hipoteza, znaďż˝ajno odmaknuta od tradicionalne definicije, prisiljava nas da opet iznova preispitamo funkcioniranje kompanija što nas moďż˝e dovesti do novih uvida. Štoviše, taj bi nam proces mogao osigurati nove spoznaje o fenomenima za koje menadďż˝eri veďż˝ dugo znaju. Pri tome nikako ne mislim da su sve kompanije jednake. Menadďż˝eri se u nekima od njih i dalje ponašaju kao da proizvodnja dobara i usluga doista jest iskljuďż˝ivi ekonomski problem. Druge se pak u veďż˝oj mjeri ponašaju kao ďż˝iva biďż˝a i bore se za opstanak u nepovoljnim uvjetima.