No, s pojavom kontinuiranih, brzih i opsežnih promjena poslovnog okruženja vrijednost procesa strateškog planiranja sve se više propituje jer praksa pokazuje kako puko analitičko analiziranje podataka, koji su uvijek više ili manje manjkavi i nepotpuni, ne dovodi do kvalitetnih strategija. Mintzberg je naime oduvijek bio u pravu. Istinski uspješne strategije ne mogu se "planirati" jer nepredvidivo "izviru" negdje iz sustava. Zatražiti od planera izradu kvalitetne strategije isto je kao tražiti zidara da napravi Michelangelovu skulpturu.
Iskustvo nam dakle govori kako tradicionalni procesi, unatoč razrađenim ritualima, sami po sebi rijetko kada rezultiraju kvalitetnim strategijama. Iako nam pojedini kriteriji i pokazatelji pomažu ex ante procijeniti kvalitetu, prava ocjena strategije moguća je isključivo ex post.

Navedeno osvještava "malu tajnu" strateške industrije sazdane od lidera, menadžera, ekonomskih instituta i fakulteta, poslovnih škola i savjetničkih tvrtki: činjenicu kako robusna i konkretna teorija generiranja uspješnih strategija, a o praksi da i ne govorimo, jednostavno ne postoji. Odakle one dolaze? Kako nastaju? Zašto nastaju? Kako ih poduprijeti? Odgovore na ova suštinska pitanja nitko ne zna!

Pristup strateškog promišljanja o kojem pišemo u novom broju qLifea također ne dostavlja konačne odgovore. No, vraćajući se pojedincu, njegovim snovima, težnjama, strastima, osjećajima i spoznajama jasno upozorava kako je krajnje vrijeme da u kontekstu strategije napustimo opsjednutost analizom i shvatimo da su brojčani nalazi tek puke aproksimacije, doduše iskoristive, ali samo onda ako ih prihvatimo onakvima kakve one jesu, pojednostavljenim slikama realnosti, a ne čvrstim i rigidnim "zakonima". Krajnje je vrijeme da odbacimo ideju kako je strategija rezervirana za "one na vrhu" i u proces intenzivnog dijaloga i konfrontacije o strateškim pitanjima uključimo što je moguće više ljudi. Jer, samo ćemo tako na vrijeme osvijestiti od kuda i kroz koga one "izviru".