Precizno odrediti začetke onog što danas nazivamo "Strateško promišljanje u biznisu" (eng. Strategic Business Thinking, SBT, op. prev.) veoma je teško. Unatoč tome što strategiju kao disciplinu srećemo još u dalekoj prošlosti, njezino povezivanje s promišljanjem kao kognitivnom vještinom razmjerno je novijeg datuma.
Poznato je kako vještina vođenja ključno utječe na uspješnost organizacije, toliko da kompanije širom svijeta ogromna sredstva investiraju u razne programe razvoja lidera i menadžera. Pojedinci koji "najviše obećavaju" šalju se na specijalizirane obrazovne programe najboljih sveučilišta. Osim toga, mnoge tvrtke osnovale su i svoja, tzv. "korporativna sveučilišta" koja se isključivo bave razvojem budućih novih lidera. U kontekstu sve većeg prepoznavanja važnosti vještine strateškog promišljanja, 2007. godine uvjerio sam kolege na Sveučilištu George Washington da pokrenemo posebni kolegij u okviru MBA programa posvećen isključivo toj vještini.
Od tada se kolegij "Strateško promišljanje u biznisu" kontinuirano predaje. Predstavljen je publici širom svijeta; kao cjeloviti kolegij i kao skraćena radionica. Trenutno ga nazivamo Strateško promišljanje: ključna vještina izvršnih lidera i izvodimo u raznim formatima ovisno o potrebama polaznika.
Radionica pomaže menadžerima razviti posebne vještine promišljanja neophodne na top menadžerskim razinama svake organizacije. Isto me ponukalo napisati i ovaj tekst: kako bi s čitateljima podijelio tri osnovne lekcije, svojevrsna postulata, do kojih sam došao kao jedan od pionira discipline "Strateško promišljanje u biznisu". Iako me život, tijekom svih ovih godina, podučio mnogim tajnama ove vještine, imajući u vidu kratkoću forme ovog teksta ograničit ću se na tri najvažnije.
Lekcija br. 1: Strateško promišljanje je vještina – i nije baš povezana s IQ kvocijentom.
Stručni članak koji sjajno opisuje Gatesov pristup odabiru zaposlenika sažet u maksimi "uvijek zapošljavati super-inteligentne" obavezna je literatura mojeg postdiplomskog kolegija. Prema tom pravilu, Microsoft ne zapošljava ljude temeljem njihovih vještina, već radije na temelju njihove urođene inteligencije.
Premisu po kojoj je urođena sposobnost učenja osnovni preduvjet uspješnog liderstva teško je osporiti. Nažalost, navedena kategorija "urođena sposobnost učenja" prečesto se svodi na razinu jednostavne, općepoznate i kontroverzne ideje o inteligenciji koja se mjeri pomoću IQ-a, odnosno "kvocijenta inteligencije". Unatoč podugačkoj listi znanstvenih tekstova i dvije sjajne knjige o super-pametnim pojedincima i njihovim nevjerojatno pogrešnim odlukama, mudrost i promućurnost i dalje se nastavljaju izjednačavati s IQ inteligencijom radi čega i dalje slijepo vjerujemo da su najbolji lideri ljudi s najvišim kvocijentom inteligencije. Dakle, favoriziranje ovakvog načina mjerenja inteligencije i dalje se održava. No ipak, sve je više naznaka da će se takav pristup u bližoj budućnosti ipak promijeniti.
Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...