Ljubav i strah u timovima

Margaret J. Wheatley Margaret J. Wheatley, predsjednica Berkana Institute, dugogodišnji profesor, savjetnik, predavač i publicist. Njezina knjiga Leadership and the New Science proglašena je 2002. knjigom godine iz menadžmenta.

U davnom 13. stoljeću Toma Akvinski u svojim je djelima iznio moćnu viziju koja opisuje na koji način utječemo jedni na druge, na koji način živimo zajedno. U jednoj od svojih knjiga napisao je: "Ljudi mijenjaju jedni druge... pomoću radosti i zadovoljstva". Dakle, Toma Akvinski je vjerovao kako se ljudi mijenjaju pomoću radosti, zadovoljstva i zahvalnosti, odnosno pomoću pozitivne i inspirativne energije. Vjerujem da je sam proces promjene smatrao očaravajućim. Na stalne promjene, toliko prisutne u životu, nije gledao kao na nešto što postoji da bi nam stvaralo probleme, već kao na nešto što nas uvijek iznova očara novim iznenađenjima.

Nažalost, njegove slike - isto kao i moja promišljanja blisko povezana s njima - umnogome se razlikuju od svakodnevnih svjedočanstava. Danas posvuda nailazimo na "činjenično stanje" koje nam govori da se ljudi mogu mijenjati isključivo strahom, samo kada ih se pritisne ozbiljnim prijetnjama te kada ih se dovede do stanja krize. Danas, u dvadeset i prvom stoljeću, promijenili smo Tominu izjavu punu nade u jednu posve drugačiju: "Ljudi se mijenjaju... isključivo kroz strah i patnju!"

Daleko smo odmakli od radosnih slika novih mogućnosti 13. stoljeća. U mnogim sam tekstovima do sada pisala kako se u organizacijama ustvari najviše plašimo promjene, kaosa i gubitka kontrole. Danas vjerujem kako je najveći strah kojem smo izloženi ustvari strah "čovjeka od čovjeka" - ne samo strah od određenog pojedinca već strah od nas samih kao bića, strah od života općenito.

Danas pretpostavljamo kako su ljudi sebični, otporni na promjene, ovisni i prevaranti. Plašimo se što će nam drugi ljudi učiniti ako izgubimo kontrolu i zaštitu koju smo godinama pažljivo izgrađivali. Obasuti smo informacijama o prijevarama, zavjerama i izdajama. Svakodnevno čitamo o ratovima, etničkom protjerivanju u prošlosti i sadašnjosti. Naši se strahovi čine opravdanima te nas vode da razmišljamo jesmo li poduzeli sve mjere opreza kako bismo se adekvatno zaštitili u svijetu terora.  

Možda je Toma Akvinski živio i djelovao u nekim drugačijim i jednostavnijim vremenima, kada su ljudi jedni drugima vjerovali, kada se cijenilo zajedništvo, kada nije bilo mržnje i ratova u današnjem obliku. No, znamo da nije tako. Grozote srednjevjekovnog života bile su jednake, ako ne i veće, od strahota modernog života. Stoga vjerujem da nam se Toma Akvinski obratio iz neke njegove, duhovne, perspektive, onkraj ljudske povijesti te da je radi toga njegova poruka primjenjiva na sve ljude i sva vremena. Vjerujem da je došlo vrijeme da napustimo živote obilježene strahom i pronađemo nove putove zbližavanja. Došlo je vrijeme da se zapitamo: "Kako bi život izgledao kada bismo jedni drugima prilazili s ljubavlju, veseljem i zadovoljstvom? Kako bi izgledale naše organizacije i radni timovi kada bismo jedni drugima pozitivno prilazili, odbacujući strahove u bilo kojem obliku?"

Mi, kao ljudska bića, jednostavno trebamo jedni druge. Poput drugih oblika života, od mikroskopskih organizama do složenih ekosustava, stvoreni smo za zajedničku egzistenciju. Navedena potreba uočljiva je čak i u zapadnom svijetu koji toliko obožava i promovira neovisnost i individualizam. Koliko samo ima nas koji danas žudimo za zajedništvom i pripadnošću?