Priroda suradnje: kako se posao doista obavlja?

S obzirom na to da u globalnoj ekonomiji podložnoj brzim promjenama, znanje i inovacije - kao temelji stvaranja intelektualnog vlasništva - postaju ključnim izvorom kapitala, organizacije su se našle u vihoru značajnih i zahtjevnih promjena u čijem središtu pronalazimo novu, izmijenjenu percepciju o tome kako obavljati posao na pravi način. U doba industrijske revolucije, koja je simbolično započela u Fordovim pogonima otkrićem linije za masovnu proizvodnju automobila, napredak se temeljio na fizici i drugim prirodnim znanostima te na aplikaciji znanstvenih dostignuća tih područja na industrijsku proizvodnju.

Mehanicistička filozofija toga vremena iznjedrila je vrijedne tehnike i metode poput separacije i redukcionizma koje su potom snažno utjecale na društvene znanosti. Auguste Comte, "otac sociologije", podijelio je tada obrazovanje u kategorije biologije, kemije, fizike itd. Znanost liderstva i menadžmenta potom je učinila isto podijelivši organizacije na odjele financija, proizvodnje, nabave i marketinga. Prema modelima razvijenima u industrijskoj praksi, organizacije su se dijelile u manje jedinice prema dvama osnovnim načelima:
1. horizontalno prema specijalizaciji,
2. vertikalno prema hijerarhiji.

Shematski prikaz, kojeg svi dobro poznajemo po nazivu organizacijski dijagram, i danas je vrlo popularan unatoč tome što izostavlja dobavljače, kupce te obitelji djelatnika iako oni nesumnjivo predstavljaju važne komponente sustava stvaranja vrijednosti u svakoj organizaciji.

Danas živimo u drugim vremenima, u tzv. dobu znanja (Drucker 1988.; Deming 1993.; Senge 1993.) te svjedočimo novoj interpretaciji stvaranja vrijednosti koju nam omogućava sustavna znanost i znanstvenici koji se njome bave. U industrijskom dobu fizika je dominirala, dok u eri znanja filozofija biologije preuzima vodeću ulogu potičući nastajanje novog svjetonazora koji na znanje, ljude i organizacije gleda kao na žive sustave. Spomenutu bitnu promjenu perspektive prvi je opisao Gregory Bateson (1951.) navodeći značajne promjene u načinu poimanja svijeta:
1. promjena fokusa s dijelova na cjelinu;
2. promjena fokusa s kategorizacije na integraciju,
3. promjena fokusa s pojedinca na interakcije,
4. promjena fokusa sa sustava izvan promatrača na sustave u nutrini promatrača.

Vjerojatno najveći doprinos novom svjetonazoru proizašao je iz radova dr. Humberta Maturane, uglednog čileanskog biologa koji u poticajnoj knjizi Autopoieses and Cognition: The Realization of the Living (1980.) napisanoj u koautorstvu s Franciscom Varelom, opisuje znanje iz perspektive živućih sustava, a živuće sustave iz perspektive znanja definirajući pritom znanje kao činjenje. Njegov inovativan i jedinstven pogled na svijet snažno je utjecao na sociologe, psihologe i znanstvenike liderstva i menadžmenta. Radi toga smo u Hewlett-Packardu pažljivo izučavali radove dr. Maturane, zaključivši na koncu da su njegove spoznaje o društvenim sustavima vrlo korisne u poslovnom svijetu. Primjerice, njegova tvrdnja kako do inteligentnih aktivnosti u društvenim sustavima dolazi samo onda kada svi članovi mreže prihvaćaju druge članove kao legitimne učesnike u mreži, posebno me se dojmila (Maturana i Bunnell 1998.). Dakle, riječ je o legitimitetu, odnosno o uzajamnom međusobnom prihvaćanju u osnovama naše ljudskosti. Suprotno tome, odbijanje osobe da prihvati drugu tipična je pojava modernog društva. Stoga se slažemo s mnogim znanstvenim i stručnim studijama koje pokazuju kako su inovacije i bolje poslovne performanse vrlo često povezane s prisustvom spomenutog principa legitimiteta u društvenim sustavima.

Tijekom niza godina istraživanja i suradnje u Hewlett-Packardu smo zaključili da se nova vrijednost uglavnom stvara u dinamičnim, samoorganizirajućim društvenim sustavima u kojima zajedničko znanje nastaje kolektivno, koordiniranim aktivnostima.

Unatoč tome što se suvremena literatura iz područja menadžmenta uglavnom bavi različitim organizacijskim koncepcijama "visoko produktivnih organizacija", "samoupravljivih radnih timova", "zajednica prakse", "kaordičnih organizacija", "učećih organizacija" i drugima, mi smo se više posvetili samoj prirodi društvenih organizacija. Istraživanjem društvenog djelovanja uspjeli smo dokazati da nove vrijednosti nastaju gotovo isključivo u dinamičnim društvenim sustavima koji nadilaze granice sve manje važnih tradicionalnih organizacijskih shema. Stoga smatramo kako upravo takvi, tzv. kolaborativni društveni sustavi (engl. collaborative social systems) najbolje predstavljaju prirodni društveni poredak. Riječ je, naime, o mreži međuljudskih odnosa koja, poput jezika i učenja, čini stvarne temelje ljudskog, društvenog i organizacijskog razvoja.