Pitanje istinskog liderstva podjednako je važno za predsjednike i direktore korporacija, ravnatelje škola, menadžere neprofitnih organizacija, državne dužnosnike i političare jer je riječ o ljudima koji moraju osvijestiti suptilne nijanse korištenja moći; koristi li se ispravno moć će stvarati vrijednosti i donositi napredak, koristimo li je pogrešno razarat će vrijednosti i ugrožavati napredak. Dakle, način na koji ljudi promišljaju o korištenju moći ima ozbiljne reperkusije na brojne, da ne kažem sve sustave. Ako osobe s formalnom (realnom) moći ne nauče liderstvom uvećati dobrobiti, korporacije će se i dalje suočavati s problemima produktivnosti, škole će zaboravljati na učenike, a nacije gubiti teško stečena bogatstva zbog nepotrebnih ratova, lošeg upravljanja i pogrešnih poteza čelnika.

Kada bi ljudi od moći i autoriteta naučili strategije i praksu istinskog liderstva, automatski bi uronili na dublje razine: postali bi svjesni sebe, svoje uloge i svoje zadaće čime bi nemjerljivo uvećali šanse za konačni uspjeh. Kada bi lideri jasnije dijagnosticirali izazove, dizajnirali i implementirali mudrija rješenja, poboljšali sposobnosti reflektiranja i učenja, tada bi se doista mogli nadati generiranju i održanju napretka.

Kada studente upitam o posebno uspješnim svjetskim liderima koji su ostavili pozitivan trag u povijesti, uobičajeno izdvoje Gandhija, Martina Luthera Kinga i Winstona Churchilla. Želio bih naglasiti da i oni, koliko god veliki bili, nisu uvijek primjenjivali osnovna načela istinskog liderstva u korištenju moći. Primjerice, Churchill je iskazao briljantne liderske sposobnosti mobiliziranja nacije suočene s opasnim prijetnjama Hitlerove Njemačke. Međutim, nakon završetka rata nastavio je činiti isto što je činio do tada pa zbog toga nije pobijedio na izborima jer ljudi nisu vjerovali da je sposoban voditi gospodarsku obnovu Britanije. Ranije u svojoj karijeri, kada je kao ministar tijekom I. svjetskog rata poslao tisuće Australaca i drugih savezničkih vojnika u smrt u Galipoljskoj bitci, također se pokazao lošim liderom. Zbog toga je Churchill i otpušten iz Kabineta.

Dakle, u nekim situacijama pokazao je vještine istinskog liderstva dok je u drugima bio primjer neuspjeha. Stoga se može zaključiti kako je Churchill u životu i karijeri konzistentno iskazivao teškoće u dosljednom prakticiranju istinskog liderstva na različitim zadacima i na različitim područjima.

U nekim situacijama čvrstim i nepokolebljivim autoritetom postižu se izuzetni rezultati radi toga što specifični kontekst zahtijeva upravo takve osobine lidera. Dobar primjer navedenog pronalazimo u vodstvu Rudolfa Giulianija, gradonačelnika New Yorka, kojeg je javnost napadala zbog neosjetljivosti i dominantna pristupa okolini. Njegov osobni život često je bio meta ismijavanja u medijima. Međutim, krizna situacija u kojoj se našao nakon napada 11. rujna 2001. godine očito je zahtijevala "čvrstu ruku" pa se u toj situaciji Giuliani snalazio kao riba u vodi. Giuliani je tada postao simbol odlučnosti Njujorčana i Amerikanaca, svojevrsni svjetionik koji je hrabro pokazivao prema naprijed. Dakle, može se zaključiti kako je krizna situacija stvorila sasvim drugačiji kontekst nego što je bio u mirnodopskim uvjetima – kontekst koji je tražio upravo Giulianijeve osobine kako bi se adekvatno odgovorilo na probleme građana.

Nažalost, suviše moćnih ljudi prekasno shvati da stil vođenja koji im je donio uspjeh u jednom kontekstu nije primjeren za promijenjene zahtjeve nekog drugog konteksta. Kada se osoba u aktivnostima primarno oslanja na svoje prirodne sklonosti i karakterne crte, kontinuirano primjenjujući isti stil liderstva bez obzira na kontekst, ima manje šanse za konačni uspjeh te će vrlo vjerojatno prije ili kasnije doživjeti neuspjeh.

Primjerice, ratni heroj koji postane predsjednik ili društveni aktivist koji na izborima osvoji formalnu poziciju autoriteta, u novom kontekstu rijetko kada ostvare dobre rezultate prvenstveno zbog toga što ne mogu osvijestiti činjenicu da su njihove prirodne tendencije i inklinacije posve disfunkcionalne u novoj situaciji. Riječ je o ljudima koji misle da se liderstvo odnosi na niz urođenih crta i karakteristika primjenjivih u bilo kojoj situaciji. Ne slažem se s time. Želimo li učinkovito i produktivno rješavati probleme, kretati se putem razvoja i napretka, tada u različitim kontekstima moramo koristiti različite strategije liderstva.

Više nego ikada ranije svijetu su potrebni ljudi koji će uspješno voditi u kompleksnom okruženju. Navedeno je vjerojatno najočitije u sektoru obrazovanja gdje naizgled jednostavni zadaci podučavanja osnovnih vještina čitanja, pisanja i računanja zahtijevaju široki spektar liderskih vještina kako bi sustav bio učinkovit. U SAD-u brojimo ni manje ni više nego četrnaest tisuća ravnatelja raznih škola i obrazovnih ustanova koji se na ovaj ili onaj način bore s kompleksnim izazovima odgoja i obrazovanja. Posebno je kritično u velikim urbanim područjima u kojima društveni i gospodarski problemi dodatno otežavaju situaciju i očajnički pozivaju na reforme – ravnatelji su tamo pod dodatnim pritiskom.