Liderstvo je duhovnost u praksi

Zašto je duhovnost u tolikoj mjeri ovladala našom strukom i organizacijama? Posljednjih godina duhovnost i posao često se povezuju, budeći intrigantna pitanja: je li posao duhovni pothvat? Javlja li se u našem poslu osjećaj stanovitog poziva odnosno poslanja? Možemo li unijeti cijeloga sebe, svoje tijelo, um i dušu u svakodnevne radne zadatke? Je li uopće prihvatljivo postavljati takva pitanja? Vjeruju li lideri u postojanje "više sile"? Crpe li snagu iz svojih uvjerenja? Trebaju li, poput Isusa i drugih duhovnih učitelja, djelovati po načelu lidera koji služi?

U ovim turbulentnim vremenima preseljenje navedenih pitanja iz sfere duhovnosti u sferu liderstva ne smatram slučajnim, već, štoviše, neizbježnim procesom. S jačanjem kaotičnosti i nepredvidljivosti, u poslovnom svijetu prisiljeni smo baviti se pitanjima koja su oduvijek bila temom rasprava duhovnih tradicija i filozofskih sustava:
- Na koji način živjeti u neizvjesnosti, lišeni spoznaja o budućnosti?
- Kako održati vrijednosti, unatoč obilju svjetovnih iskušenja?
- Koji je smisao života?
- Zašto smo sada ovdje?
- Iz kojih prostora crpimo hrabrost i vjeru koje nas drže na zacrtanom putu?

Za ovim i sličnim odgovorima tragalo se otkad svjesnost stoluje na ovome svijetu. Pitati se "zašto?" temeljno je obilježje čovječanstva. Odmaknuti se od neposrednog okruženja i gledati u budućnost; gledati unatrag i interpretirati prošlost. Bez obzira na životne okolnosti, materijalnu situaciju i opće fizičko-emotivno stanje, uvijek želimo znati "zašto?"; zašto se stvari događaju baš tako, a ne drugačije? U ljudskim kulturama, u ritualima i duhovnoj praksi kriju se smjerokazi za tragače koji nastoje doći do odgovora na vječno pitanje "zašto?"

Kaotičnost i kompleksnost modernog života nagnala nas je da odgovore potražimo u znanosti, istinskom božanstvu zapadnjačke kulture. Zamolili smo znanstvenike da nam pomognu nositi se s prirodnim katastrofama i drugim nepoznanicama života. Vjerovali smo da će oni riješiti liderske i menadžerske probleme. Nadali smo se da će znanost postati našim oružjem kojim ćemo konačno, jednom zauvijek, stati na kraj neizvjesnosti i ukloniti iz naših života strahove uzrokovane nepredvidivim promjenama koji nam razaraju budućnost. Od znanosti smo u najmanju ruku očekivali objašnjenje, a potom i alate za kontrolu bivstvovanja.

Nažalost, naše nas je božanstvo iznevjerilo. Bolno smo spoznali da se kaos ne može kontrolirati te da se nepredvidljivo ne može predvidjeti. Umjesto toga, pozvani smo da se suočimo sa životom onakvim kakav jest: nekontrolabilnim, nepredvidljivim, čudesnim, nepostojanim. Jedan duhovni učitelj o tome je rekao: "Život uglavnom ne volimo zato što se (pre)često ponaša kao život!"

Prakticiranje duhovnih tehnika rasprostranjena je forma manifestacije "grube" duhovnosti. Pomaže nam postati boljim i uspješnijim ljudima, liderima, sljedbenicima, roditeljima i suradnicima. Na suptilnije oblike duhovnosti nailazimo kada pojedinci svoj posao uspoređuju s poslanjem, filozofskim pojmom koji opisuje sudbinsku misiju, sudbinski predodređen zadatak i posao koji "moram obaviti". Tada osjećamo da odluku o poslanju primamo, da je ne donosimo sami. Upravo zbog toga, zbog tog osjećaja da poslanje dolazi izvana, spoznajemo da postoji nešto više, onkraj uskog osjećaja sebstva te da smo dio nekog šireg, svrhovitog entiteta.

Čak i kad ne koristimo riječ poslanje, i dalje žudimo za svrhom i ispunjenjem. Često nailazim na ljude koji mi govore da se život kroz njih manifestira te da se time njihova svrha ispunjava, što me posebno raduje jer znam da će im upravo taj osjećaj pomoći prebroditi svakojake probleme. Svjesni svrhe i smisla, lako će nadvladati opterećenost i obeshrabrenje. Što je snažniji poziv, snažnija je svrhovitost što povlači za sobom da smo hrabriji i otporniji na probleme. A jačanje poziva i svrhovitosti proizlazi isključivo iz jačanja vjere u snagu i poredak koji su "veći od nas samih".


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...