Prilikom implementacije istinskog liderstva koje potiče ljude na suočavanje s adaptivnim izazovima, lider preuzima posebnu odgovornost za:

1. Dijagnostički proces. U procesu dijagnosticiranja lider nastoji precizno utvrditi o kojim se problemima radi kako bi potom procijenio spremnost grupe da se s istima pozabavi. To znači da lider treba otkriti koje aspekte realnosti ljudi pokušavaju izbjeći, da treba razumjeti vrstu prijetnji s kojima je grupa suočena te da treba odrediti potrebne resurse kako bi se problemi na koncu i riješili. Identificiranje i dijagnosticiranje problema nije jednokratna aktivnost nego kontinuirana jer se tijekom procesa moraju kontinuirano provoditi korekcije prema tome što i kako ljudi uče te prema tome u kojoj su mjeri prilagodili vlastite sustave vrijednosti i ponašanje novonastalim prilikama.
 
2. Upravljanje procesima rješavanja problema u grupi, organizaciji ili zajednici. Vrlo je važno potaknuti ljude na propitivanje stvarnosti, na osvještavanje sukobljenih vrijednosti i prioriteta, te na prihvaćanje novih praksi kako bi se gradio istinski napredak. Proces rješavanja problema ne smije se prepustiti maloj grupi "mudrih glava" koja će potom sama odlučiti što je dobro, a što nije namećući vlastite zaključke grupi. Štoviše, proces rješavanja problema mora se promatrati kao svojevrsna "aktivnost interpretacije" u kojoj sudjeluju sve frakcije pogođene problemima.

3. Samoga sebe kao instrument moći. Svjesnost lidera o tome na koji način njegova ili njezina moć - autoritet, prisutnost i intervencije - utječu na razmišljanje i aktivnosti drugih izuzetno je važna za uspjeh. U konačnici, moć i autoritet ne služe zato da bi se ljude natjeralo da budu sljedbenici, već da se aktivno uključe u rješavanje izazova i angažirano sudjeluju u adaptaciji. Prilikom preuzimanja odgovornosti za sebe i svoju ulogu kao instrumenta moći, lider mora svjesno uzeti u obzir vlastite karakterne osobine - prirodne sklonosti i navike – propitujući se pritom jesu li one prednost ili mana.

U nastavku teksta svaka od navedenih komponenti detaljnije se opisuje i razrađuje. U ovoj fazi važno je prihvatiti činjenicu kako implementacija istinskog liderstva pomaže ljudima da se suoče s kompleksnim problemima i promjenama; na taj način jasnije sagledavaju vrstu problema ili prilike koje bi se možda trebale iskoristiti. Također, ljudi jasnije sagledavaju nužnost prilagodbi u načinu razmišljanja, vrijednostima i prioritetima koje su neophodne da bi grupa ili organizacija iskoristila prilike za uspješan razvoj.

Iako se u tekstu uglavnom fokusiram na liderstvo osoba s autoritetom, istinsko liderstvo može svatko prakticirati, bez obzira na formalni položaj i formalni autoritet - naravno, s različitom snagom. Svaki pojedinac može iskoristiti svoj utjecaj na ponašanje drugih. Prema tome, svaka osoba može mobilizirati suradnike i poticati ih na rješavanje problema koji koče napredovanje organizacije. Osoba koja iskreno želi pomoći, primjerice kao neformalni lider, može krenuti od sljedećeg pitanja: "Kako mogu najpametnije iskoristiti vlastitu moć utjecaja kako bi se započeli procesi adaptacije i uključio dovoljan broj ljudi koji će se rado angažirati na rješavanju realnih problema?" Odgovor će ovisiti o specifičnim izazovima s kojima je grupa suočena, sposobnosti samog vođe te vrsti i dosegu njegova ili njezina autoriteta.