Hornbeck je imao viziju i plan za realizaciju vizije: program je nazvao Dječja postignuća (engl. Children Achieving, op.prev.) Sastojao se od deset načela koja su trebala služiti kao smjernice za obnovu škola i reviziju programa kako bi svako dijete steklo solidne vještine čitanja, pisanja, računanja i korištenja računala. Programom je predviđeno da učitelji snose odgovornost za napredovanje učenika te da se administrativne funkcije decentraliziraju kako bi škole imale veću autonomiju i fleksibilnost.

Provesti sve to zajedno nije bio nimalo jednostavno jer je na gradskom području bilo 257 državnih škola s više od 270.000 učenika. Međutim, Hornbeck je bio optimist i vjerovao je u svoj plan. Odlazio je u crkve, sinagoge, džamije i organizacije civilnog društva kako bi javnost upoznao sa svojom vizijom: "Mi smo ti koji su pozvani da stvore bolje uvjete za obrazovanje naše djece… nitko drugi neće to za nas učiniti", govorio je na raznim sastancima i skupovima. "Niti jedno dijete ne smije ostati zanemareno, svima treba pomoći da steknu što bolje obrazovanje. Svi zajedno moramo sudjelovati…vi…vi…i vi isto. Svi se moramo angažirati. Ne smijemo dozvoliti još jednu godinu ovako loših rezultata."

I doista, glas o bivšem propovjedniku koji je postao pročelnik ubrzo se proširila gradom. Činilo se kako je riječ o osobi koja bi mogla ispuniti obećanja. Međutim, učitelji su bili skeptični. Slične priče slušali su bezbroj puta. Jedan je nastavnik komentirao recentne događaje na sljedeći način: "Svi misle da je pročelnik najvažniji element reforme. Nakon što se pojavi superheroj, stvari će se navodno odvijati same po sebi."

Hornbeck je nastavio ustrajno raditi na programu obrazovne reforme sa zanosom, fokusom i fanatizmom srednjevjekovnog viteza. No, nakon pet godina - kada su se prvi rezultati već dobrano trebali pokazati - nije se imalo što za vidjeti. Školski sustav jednostavno nije bio transformiran. Još i gore, izgledalo je kao da se i dalje urušava. Frustriran zbog slabljenja podrške, David Hornbeck podnio je ostavku. Godine 2002. gradske vlasti preuzele su kontrolu nad školama i imenovale posebnu komisiju da utvrdi realno stanje.

Što je pošlo po krivu? Evaluacija programa reformi pokazala je da Hornbeck nije uspio pridobiti različite dionike i uključiti ih u program kako bi surađivali na promjenama. Jednostavno rečeno, u cijeloj priči premalo se ljudi osjećalo toliko uključenima da bi projekt nazvali "svojim". Komisija je ovako obrazložila stanje: "U šest godina implementacije, program se ni u jednom trenutku nije pretvorio u istinsku građansku inicijativu koja je široko shvaćena i prihvaćena, te istovremeno podržana od strane biznisa, civilnih organizacija, vladinih institucija te ponajviše od samih nastavnika bez čijeg neumornog zalaganja projekt jednostavno nije mogao uspjeti. Pored toga, Hornbeck nije uspio zadobiti podršku sindikata učitelja što je bio veliki problem od samog početka".

Iako je u samom početku Hornbeck imao podršku u poslovnoj zajednici, po izostanku obećanih rezultata ona je polako nestajala jer su tvrtke gubile vjeru u njegovu viziju. Razočaranje, pa čak i neugoda, stvarala se zbog Hornbeckovih kontinuiranih prepucavanja sa zakonodavnim tijelima. U jednom trenutku, kada nije dobio tražena sredstva za financiranje, nazvao ih je rasistima. Iako je to bila hrabra i provokativna intervencija, umnogome je bila i kontraproduktivna jer je odbila brojne osobe koje su mu trebale za provođenje programa.

Hornbeck je također uporno nametao brojne sustavne reforme na principu "sve u isto vrijeme", a da prethodno nije stvorio odgovarajuće temelje. Kontinuirano je naglašavao da se sve mora žurno napraviti i postići pa su se zbog toga istovremeno pokretale brojne promjene što je bio prevelik teret učiteljima, ravnateljima i administraciji gradskog ureda za školstvo koja zbog obima posla jednostavno nije uspijevala obraditi povratne informacije i eventualno korigirati aktivnosti na terenu.