Zbog svega navedenog, Hornbeck i njegov tim nisu uspijevali učiti kada bi se skrenulo sa zamišljenog puta. U evaluaciji programa također piše: "Program reformi izazvao je ogromni zamor i otpor među nastavnicima, a ravnatelji su izgubili vjerodostojnost. Početna podrška poslovne zajednice uskoro je izgubljena, a lideri organizacija civilnog društva ogorčeno su kritizirale loše upravljanje reformskim programom. Tako je program Dječja postignuća, unatoč tome što je pobudio nade, na kraju neslavno napušten te je iza sebe ostavio zbunjene i zabrinute učitelje, ravnatelje i ostale djelatnike gradskog obrazovnog sustava".

Nakon pet godina hrabre borbe razočarani Hornbeck podnio je ostavku. Njegovo liderstvo - iako principijelno i vođeno moralnim idejama - nije bilo primjereno kompleksnim izazovima i velikom obimu posla. Unatoč tome što istinsko liderstvo, kako je to ranije rečeno, zahtijeva "mobilizaciju svih dijelova sustava redi promjene vrijednosti, navika, praksi i prioriteta", Hornbecku nije pošlo za rukom ostvariti takav pothvat; jednostavno nije uspijevao mobilizirati ključne dionike i uključiti ih u adaptaciju sustava. Osim toga, adaptacija sustava zahtijeva određeni period vremena da se na njoj radi kako bi se ljudi prilagodili novonastaloj situaciji. Hornbeck je, nažalost, namjerno zaobišao ili udaljio neke važne dionike te nije uspijevao uskladiti povratne informacije s novom realnošću kako bi se osmislile primjerene korekcije.
 

Nespremnost na istraživanje izvan vlastite "zone ugodnosti" ili prevladavajuće paradigme

Iako je poneku "mačku" doista "ubila znatiželja" (misli se na englesku poslovicu curiosity killed the cat, op. prev.) nedostatak znatiželje sigurno je "ubio" brojne lažne lidere. Zasigurno je uništio karijeru Kennetha Laya koji je trebao dodatno istražiti informacije Sherron Watkins. Istinsko liderstvo traži otvorenost i želju za znanjem, istraživanje, testiranje i provjeru alternativnih hipoteza kako bi se pronašao najbolji put za razvoj grupe. Rigidnost misli i aktivnosti ograničava moguće opcije što grupu može odvesti u nesigurnost i razne opasnosti. Shodno tome, može se zaključiti kako je nespremnost na provjeru prevladavajućih postavki i kreativno istraživanje alternativa - zbog tvrdoglavosti ili ignorancije - neodgovorno i nesmotreno ponašanje. Kako bih bolje oslikao poantu ovih misli, ispričat ću priču o australskim istraživačima Burkeu i Willsu.

U kolovozu 1860. godine Robert O'Hara Burke i William Wills u šesnaesteročlanoj ekspediciji pokušali su ostvariti nešto što nitko prije njih nije: prokrstariti Australiju od juga prema sjeveru prolaskom kroz rubna područja središnje pustinje. Burke, Wills i druga dvojica članova - John King i Charlie Gray - na pola puta napustili su glavninu tima u mjestu Cooper's Creek kako bi svratili do zaljeva Northern. Na povratku Gray je umro od dizenterije. Ostatak grupice - Burke, Wills i King – uspio se nakon dva mjeseca vratiti u Cooper's Creek, ali tamo nisu zatekli ostale članove ekspedicije koji su ranije napustili mjesto ostavivši za sobom (pre)malo namirnica. Užasnuti situacijom, trojica muškaraca lutala su dezorijentirano u krug gotovo mjesec dana. Burke i Wills na kraju su umrli od gladi, a King se nekako uspio spasiti.

Spasilačka ekipa pronašla ga je u plemenu Aboridžina. Također su pronašli mrtva tijela Burkea i Willsa i odvezli ih natrag u Melbourne. Iako su Burke i Wills poginuli u pustolovini, narod ih je slavio kao heroje, a više stotina tisuća ljudi prodefiliralo je uz posmrtne ostatke kako bi im odali počast i ispratili ih na posljednji počinak.

S ciljem da se istraže nemili događaji, osnovana je i državna komisija. Što se tiče Burkea, vođe ekspedicije, komisija je zaključila: "Ne možemo na prikladan način izraziti tugu zbog tragičnog završetka ekspedicije. Pa ipak, iako sa žaljenjem moramo konstatirali da vođa nije sustavno razradio plan ekspedicije i nužne operativne detalje, još jednom želimo izraziti naše divljenje njegovoj srčanosti i hrabrosti."

Dakle, iako srčanost i hrabrost u liderstvu mogu biti vrlina, ne privode obavezno uspjehu. U čemu je Burke pogriješio?

Iako su istraživači umrli od gladi, hrane i vode u tim je područjima sasvim dovoljno samo što je oni nisu znali pronaći. Oni jednostavno nisu bili trenirani za pronalaženje hrane i vode. Aboridžini su znali gdje se resursi nalaze jer su to područje naseljavali njihovi preci tisućama godina. Odlično su znali kako se prehraniti i kako preživjeti u oskudnom okruženju. Odlično su poznavali teritorij kojim se ekspedicija kretala – isto kao što mi poznajemo vlastito susjedstvo. Aboridžini su bili čuvari svoje zemlje te su kao takvi lakoćom mogli provesti Burkea i Willsa kroz bespuća pustinje.