U prosjeku njihov mandat ne traje duže od tri godine. Mnogim ravnateljima problemi postaju toliko teški i zahtjevni, a politički utjecaji toliko pogubni da jednostavno odustaju. U tom kontekstu valja istaknuti jednu novost: školski odbori širom zemlje tragaju za ravnateljima izvan školskog sustava kako bi pronašli pojedince drugačijih sposobnosti i vještina za vođenje osnovnih i srednjih škola u njihovim okruzima. Nadaju se da će pronaći osobe specifičnog profila, s onom finom "liderskom crtom" koja se pokazuje neophodnom ako želimo popraviti sustav obrazovanja. Svi oni zajedno, kao i njihovi prethodnici, hrabro se nose s problemima pokušavajući napraviti nešto novo, smisleno i bolje nego što je dosad bilo. Međutim, nakon nekog vremena uvidi da rezultati obično nisu ništa bolji nego prije.

Slično bi se moglo kazati i o svijetu poslovanja. Iz nedavno objavljenog izvještaja o fluktuacijama predsjednika 2.500 najvećih svjetskih tvrtki, razvidno je kako se od njih traže sve bolje performanse koje se očito vrlo teško dostižu. U izvještaju se navodi: "Uistinu, riječ je o globalnom fenomenu koji se danas susreće i u regijama u kojima nije bilo menadžerskih skandala. Predsjednici uprava danas se češće mijenjaju u Europi nego u SAD-u, a brza razrješenja i imenovanja posebno su uzela maha u Aziji gdje su lideri velikih korporaciji sve do nedavno bili relativno zaštićeni od utjecaja tržišnih sila."

Rakesh Khurana s Harvard Business Schoola prikupljao je podatke o tome zašto su nadzorni i upravni odbori korporacija postali u takvoj mjeri opsjednuti potragom za karizmatskim liderima - svojevrsnim korporativnim superzvijezdama - koji će, kako se svi nadaju, spasiti korporaciju i odvesti je u "obećanu zemlju". Međutim, nade se ne ostvaruju. Zaposleni lideri obave tek prosječan posao, a neki niti toliko. Pretjerano oslanjanje na njihovu karizmu i vizionarstvo, koje je možda funkcioniralo u nekim ranijim vremenima i drugačijem kontekstu, obično ne zadovolji očekivanja i potrebe održiva napredovanja. Khurana naglašava kako su njegova istraživanja ukazala na pomanjkanje spoznaje lidera o potrebi prilagođavanja stila važećem kontekstu.

Kako bi se ojačale šanse za uspjeh, istinskom liderstvu treba pristupiti kao interaktivnoj umjetnosti - umjetnosti u smislu da je riječ o fenomenu koji zahtijeva kreativnost i imaginaciju, a ne samo niz ispeglanih praksi; interaktivnoj u smislu otvorenosti i sposobnosti da se "pleše" s realnošću konteksta kako bi se naslutila najbolja rješenja. Liderstvo se stoga ne može tretirati kao neka "čvrsta znanost" jasnog preskriptivnog pristupa tipa "povuci potez A pa ćeš dobiti B." Upravo suprotno, s obzirom na to da je riječ o umjetnosti, istinsko liderstvo zahtijeva sposobnost improvizacije, maštovitost te stalne korekcije usklađene sa specifičnim izazovima u nastajanju. Istinsko liderstvo zahtijeva otkrića do kojih se dolazi isključivo u borbi s problemima, a ne za katedrom bilo koje vrste. Shodno tome, za istinsko liderstvo ključne su dvije vještine:
1. dijagnosticiranje problema,
2. fleksibilnost u stilu intervencije.

O tome da se liderstvo treba prilagođavati zahtjevima konteksta pisali su mnogi autori prije mene. Primjerice, socijalni psiholog Victor Vroom. No, prema mojemu mišljenju, Vroomovim i nekim drugim studijama nedostaje kategorizacija specifičnih izazova s kojima se lider susreće - svojevrsni opis kako bi istinsko liderstvo doista trebalo izgledati u praksi.

Gotovo dvadeset godina aktivno se bavim istraživanjem i poučavanjem liderstva kao i pitanjima autoriteta, a tijekom godina surađivao sam s brojnim liderima i lidericama u biznisu, državnim institucijama, školama i lokalnim zajednicama. Posljednjih godina intervjuirao sam desetak sadašnjih i bivših predsjednika država i vlada kako bih bolje razumio izazove s kojima se kao lideri susreću. Surađujući s čelnicima u školstvu istraživao sam procese reforme obrazovanja. Radio sam i kao savjetnik brojnim predsjednicima korporacija, nevladinih udruga i javnih institucija pomažući im da restrukturiraju sustave kako bi postali agilniji i bolji.

Osim toga, imao sam jedinstvenu priliku iz prve ruke proučavati funkcioniranje moći, autoriteta i društvenih promjena u životu nomadskog naroda Penan, u prašumama otoka Bornea. Iz prve sam ruke pratio značajne adaptivne promjene koje su se odvijale u njihovoj zajednici suočenoj s kulturološkom invazijom uslijed prodiranja "naprednih zapadnjačkih plemena". Pa ipak, najvrjedniji doprinos proučavanju liderstva dali su mi moji studenti koji su me godinama poticali i inspirirali tjerajući me da produbim promišljanje.