No, to se ipak nije dogodilo. Najvećim dijelom puta istraživači su namjerno izbjegavali Aboridžine koje su smatrali divljacima. Istina, povremeno bi naišli ne neke grupice, ali nisu s njima uspostavljali smislene kontakte. Aboridžini su se uglavnom držali na pristojnoj udaljenosti od Europljana, pomno ih pritom prateći. Što ne čudi jer su ta "smiješna strana bijela stvorenja" nosila opasno oružje i smiješna odijela, govorila misterioznim jezikom te zaposjedala njihov teritorij i sveta mjesta. Naravno da su drevni stanovnici bili sumnjičavi, uplašeni i pomalo znatiželjni.

U svojem dnevniku Burke opisuje susret s jednim starim Aboridžinom: "Kod King's Creeka susreo sam jednog starog čovjeka koji je prvo piknuo drveno koplje u zemlju da bi potom uzeo pijesak u dlanove i bacao ga u zrak. Kada sam iziritiran njegovim ponašanjem ispalio hitac iz pištolja, kukavički je pobjegao." Burkov opis akcije i reakcije otkriva njegov stav prema Aboridžinima: smatrao ih je posve bezvrijednim i nedostojnim bićima. Wills je u svojim dnevnicima još bolje opisao njihovu percepciju pustinjskih nomada. U jednom trenutku Aboridžini su prišli istraživačima i pozvali ih da sudjeluju u plemenskom ritualnom plesu. Wills je zabilježio:

Veliko pleme crnačkih domorodaca prišlo je do našeg logora... Nisu prestajali dodijavati...pozivajući gestama na ples... što smo mi odlučno odbijali. Bili su toliko dosadni i uporni da smo morali zapucati. Nakon toga odmah su pobjegli. Stoga zaključujem da su prilično plašljivi te da nisu ratnički nastrojeni... u rijetkim trenucima kada smo ih viđali, nisu izgledali simpatično. Sve u svemu, riječ je grupici koja ni po čemu ne zavrjeđuje bilo kakvu pažnju.

Kada su članovi ekspedicije konačno shvatili da su se izgubili, pokušali su uspostaviti kontakt s Aboridžinima. Članovi Yandruwandha plemena dali su im nešto hrane, ali s obzirom na bahatost bijelaca, uskoro su im prestali pomagati. Napetost je kulminirala kada je jedan mladi Aboridžin pokušao oduzeti Burkeu komad nauljenog platna. Burke je u ljutnji uzeo pištolj i ispalio hitac iznad mladićeve glave da ga uplaši i pošalje poruku upozorenja ostalima. Jedan drugi Aboridžin došao je do Johna Kinga, stavio svoj bumerang na Kingovo rame i zaprijetio da će ga ubiti. Potom nije više prijetio jer je to bio samo znak upozorenja, isto kao i Burkeov.

Pojedini pripadnici plemena predvečer su se vratili u logor istraživača pokušavši obnoviti normalne odnose. Donijeli su im nekoliko mreža za hvatanje ribe i nešto hrane. U napadu bijesa, Burke je bacio donešene stvari na zemlju i ponovno ispalio hitac prema Aboridžinima. Domorocima je tada prekipjelo - napustili su logor i prepustili bijelcima da se sami snalaze onako kako najbolje znaju.

Burke, Wills i King lutali su okolicom dezorijentirani i očajni, uzalud tražeći hranu. Vrućina je bila nepodnošljiva, a smrt blizu. U svojem dnevniku, na dan 24. lipnja 1861. godine Wills je drhtavom rukom upisao: "Užasna noć... King je otišao nabrati nardoo (vrsta paprati koja raste u tim krajevima Australije, op. prev.)... ali ja sam jako slab. Sam kaže da više nije u stanju hodati, a kako su on i gospodin Burke sve slabiji, male su šanse da ćemo se izvući. Po svoj prilici skončat ćemo od gladi, ukoliko ne sretnemo crnce."

Međutim, bilo je prekasno. Nekoliko dana potom Burke i Wills su preminuli. Johna Kinga na kraju su spasili pripadnici Yandruwandha plemena. Spasilačka ekipa našla ga je nakon tri mjeseca. O pustolovini – posebno o posljednjim danima ekspedicije - doznali smo iz Kingovih priča i Willsova dnevnika.

Iz svega navedenog može se zaključiti da Burke nije primjenjivao istinsko liderstvo. Nedostajalo mu je znatiželje, propitivanja realnosti u kojoj se našao, čak i onda kada su ostali bez osnovnih namirnica. Aboridžine je procijenio bezvrijednima pa nije pokušavao uspostaviti odnose i učiti od njih. Za razliku od toga, istinsko liderstvo nalaže otvorenost prema novim idejama i inovativnim informacijama. Kao lideri, naime, uvijek moramo spremno staviti na kušnju vlastita duboko ukorijenjena uvjerenja i stavove te provjeriti vrijede li u novim okolnostima istine kojih smo se do tada držali.

Primjerice, u organizacijama često svjedočimo situacijama kada menadžeri ne žele saslušati, a kamoli prihvatiti, ideje osoba koje im se iz nekog razloga ne sviđaju. Ili kada rezolutno odbacuju prijedloge koji se ne uklapaju u njihove stare paradigme i stavove o tome kako bi stvari doista trebale izgledati. Prema tome, ključna poruka ovog teksta, u kontekstu promatrane situacije, kaže da treba ostati otvoren i voljan učiti i istraživati izvan "zone ugodnosti", čak i onda kada to podrazumijeva prelaženje uobičajenih granica radi povezivanja sa strancima ili suparnicima. Burke i njegov tim za to jednostavno nisu bili spremni.

Nema sumnje da su Burke i Wills hrabro krenuli u istraživanje novih područja izloživši se brojnim opasnostima. Međutim, njihov način razmišljanja nije se mijenjao; unatoč novom kontekstu i izazovima u njihovim "europskim" glavama sve je ostajalo isto. Primjerice, da su doista bili istinski istraživači mogli su "u hodu" preispitati dominantna uvjerenja kojima su se rukovodili i nadvladati ograničenja vlastitih mentalnih modela kako bi preživjeli. Trebali su, naime, samo malo više poštovati Aboridžine koji bi im potom pomogli da se spase. Dakle, s nekim drugim pristupom ekspedicija bi vjerojatno drugačije završila.