Uvjerenje da poznajete "istinu" i imate svo "znanje" za napredovanje

Najlakše je biti samouvjeren i slijepo vjerovati u ispravnost vlastitih vrijednosti i ciljeva te zaboraviti pritom da napredak uvijek ovisi o ljudima: njihovim vrijednostima, navikama, praksi i prioritetima. Kada se rješenje nameće silom ili prijetnjama, kada ljudi slijede vođu isključivo zbog njegove karizme ili sposobnosti uvjeravanja, tada se uvijek javlja opasnost od bavljenja pogrešnim zadacima. U navedenim situacijama ljudi se vrlo često okreću perifernim ili nevažnih problema, radije nego da se bave suštinskim preprekama koje sprječavaju progres.

Uzmimo za primjer Mao Ce-tunga, briljantnog stratega koji je oslobodio narod od feudalizma i ratnih profitera ujedinivši Kinu. Međutim, svojom kasnijom vladavinom, a pogotovo pokretanjem tzv. Kulturne revolucije, upropastio je mnogo dobroga koje je ranije učinio uništivši vrijednosti stvarane godinama. Zašto? Zato što je Mao vjerovao da kineskom narodu treba svojevrsno ideološko pročišćenje kako bi nastavio putem napretka, a navedeno uvjerenje nije smatrao hipotezom koju treba ispitati, već čvrstom istinom od koje nije kanio odustati.

"Revolucija" je započela 1962. godine kada je Mao zaključio da se treba obračunati s vidljivom sklonošću velikog dijela partijskih aktivista, radnika i državnih birokrata koji su se sve više okretali kapitalističkim težnjama zadovoljenja sebičnih interesa. Mao je vjerovao da se seljaci sve više vežu za materijalna dobra te da gube revolucionarni zanos. U sljedeće tri godine pokrenuo je program indoktrinacije kojim se želio riješiti - prema njegovu mišljenju - "negativnih tendencija u društvu". A on je, naravno, uvijek bio u pravu. Program nazvan Socijalistički obrazovni pokret vremenom je sve više ličio na fanatično maltretiranje intelektualaca i javnih ličnosti pod palicom Mao Ce-tunga i njegovih krutih istomišljenika. Do sredine 1966. kampanja ideološkog pročišćenja postala je nacionalni pokret Velike proleterske kulturne revolucije.

Ulogu predvodnika kulturne revolucije preuzeli su srednjoškolci i studenti koje su prozvali Crvenom gardom. Putovali su zemljom kako bi pratili partijske sastanke, razgovarali s radnicima i seljacima. Postali su "borbena snaga" koja je ugnjetavala svakoga tko je pokazivao nedovoljno "revolucionarnog žara" ili previše "buržujstva" u promišljanjima ili stilu života.

Ubrzo su oštre kritike prerasle u istinsko maltretiranje i javno sramoćenje "neprijatelja" Kulturne revolucije. Prisiljavali su ljude da paradiraju ulicama s magarećim kapama na glavi ili su ih natjerali na nošenje oznaka na kojima je pisalo "kapitalistički lažovi", "kapitalističke svinje" ili "kapitalistički lopovi". Domovi nedužnih ljudi pretraživali su se, uništavala su se umjetnička djela i knjige, tisuće je ljudi pretučeno, mučeno, zatvarano i poubijano, stotine tisuća studenata, učitelja i intelektualaca protjerano je u sela gdje su morali raditi na farmama i u tvornicama kako bi se "preodgojili" i riješili pogubnih zapadnjačkih uvjerenja.

Kulturna revolucija bjesnila je gotovo tri godine blokiravši sve normalne aktivnosti u zemlji. Strah, ljutnja i nasilje doveli su kineski narod do ruba građanskog rata. Kada je uvidio da zemlji prijeti eksplozija, Mao je dekretom ukinuo Crvenu gardu. Međutim, atmosfera paranoje i sumnji, uz povremene čistke, trajala je sve do Maove smrti 1976. godine.

Napredak koji je Kina ostvarila od 1949. godine naglo je zaustavljen za vrijeme Kulturne revolucije. Prema svim relevantnim mjerilima društvenog i ekonomskog razvoja, zemlja je nazadovala. Štoviše, Kina još i danas plaća danak Maove katastrofalne pustolovine koja je cijeloj generaciji onemogućila školovanje i oduzela priliku da produktivno pridonose razvoju zemlje. Revolucija je posve slomila i uništila finu društvenu strukturu prouzročivši neviđeno nepovjerenje i sumnjičavost među susjedima, učiteljima, vladinim dužnosnicima pa čak i među članovima obitelji; tzv. "Kulturna revolucija" ozbiljno je oštetila tkivo zdravog i sposobnog društva.

Rješenje koje je ponudio "veliki vođa" u prvi je mah nalikovalo mudrom i odgovornom liderstvu. Međutim, kao što je Kulturna revolucija kasnije pokazala, u stvarnosti je rezultiralo iluzijama i destrukcijom društva. Što se zapravo dogodilo?