Parabola o Sadhuu

Kao jedan od prvih polaznika novog programa prošle godine iskoristio sam plaćeni šestomjesečni dopust koji Morgan Stanley nudi svojim djelatnicima te sam uživao u rijetkoj prilici da na dužem studijskom putovanju u miru promislim o svemu što se u mome životu zbiva. Prva tri mjeseca proveo sam u Nepalu prohodavši više od tisuću kilometara kroz dvjestotinjak sela na padinama Himalaja te sam pritom uspio svladati 40.000 metara vertikalnih uspona. Na tom putu jedini zapadnjački suputnik bio mi je antroplog Stephen koji je prikupljao podatke o običajima i načinu života stanovnika sela kroz koja smo prolazili.

Međutim, na putovanju Nepalom dogodio se jedan nemili događaj koji je duboko utjecao na mene, a posebno na moje promišljanje o poslovnoj etici. Iako iskustvo koje ću u nastavku teksta opisati naizgled nema veze s biznisom, situacija u kojoj smo se nenadano našli prerasla je u najveću etičku dvojbu s kojom smo se ikada sreli u životu. Reakcije ljudi koji su sudjelovali u tom događaju te način njihova suočavanja s moralnom dilemom važna su lekcija o kojoj bi trebao promisliti svaki lider i menadžer, u svakoj organizaciji, bez obzira na misiju ili svrhu. 


Sadhu

Po povratku u SAD ispostavilo se da je nepalsko iskustvo ispalo burnije i uzbudljivije nego što sam očekivao, što možda i ne čudi ako se zna da se većinom uobičajenih komercijalnih himalajskih ruta u dva ili tri tjedna prelazi četvrtina puta od onog koji smo mi prošli. 

Otprilike na polovici šezdesetodnevnog putovanja po Himalaji, Stephen i ja našli smo se podno planinskog vrha na 5.500 metara, na putu koji je krivudao uskim prijevojem do sela Muktinath i svetišta koje stoljećima privlači hodočasnike.

S obzirom na to da sam prije šest godina u baznom kampu na visini od 5.000 metara prilikom uspona na Mount Everest prebolio plućni endem - akutnu manifestaciju visinske bolesti - dobrano sam se zabrinuo o tome kako će moje tijelo reagirati na još veću visinu. Kako bi situacija bila još i gora, naš uspon na Himalaju odvija se za najvlažnijeg proljeća posljednjih dvadesetak godina pa su nam bljuzgavi snijeg i led usporavali kretanje i dodatno iscrpljivali snagu. Stoga smo se opravdano pribojavali hoćemo li uspjeti svladati opasni uski prijevoj kako bismo izbjegli da se jedinstveno putovanje - koje se doživi valjda jednom u životu - ne bi pretvorilo u neželjenu tragediju. 

Jutro prije konačnog uspona na prijevoj kampirali smo na visini od 5.000 metara te smo snimili niz fotografija za uspomenu koje još i danas svjedoče našim iscrpljenim licima. Posljednje selo koje smo posjetili dva dana prije ostalo je daleko iza i ispod nas. Umorni i iscrpljeni, pokušavali smo malo zadrijemati kako bismo skupili snagu za sutrašnji napor. 

Kasnije toga poslijepodneva dobili smo susjede u kampu kada su nas sustigla četvorica planinara s Novog Zelanda. Nakom ugodnog druženja zajedno smo probdjeli veći dio noći uzbuđeni i u iščekivanju uspona na prijevoj. U dolini ispod naše jasno su se ocrtavale logorske vatre još dviju ekspedicija: ispostavilo se da su prvu činila dva bračna para iz Švicarske, a drugu članovi japanskog planinarskog kluba. 

Kako bismo se uspjeli popeti strmim usponom prije nego sunce otopi u ledu urezane stepenice, ustali smo već u 3.30 ujutro te odmah krenuli na put. Prvi su logor napustili Novozelanđani, nakon toga smo krenuli Stephen i ja, a iza nas su stigli Švicarci. Japanci su ostali u kampu iz samo njima znanih razloga; vjerovali smo da su u posljednji trenutak odustali shvativši možda da je sve to „preopasna zezancija“. Toga jutra nebo je bilo nevjerojatno čisto i prozirno, gotovo morski plavo, što nas je navodilo da povjerujemo kako ćemo ipak imati sreće te da će nas eventualne proljetne oluje zaobići na putu preko prijevoja.

Na 5.500 metara Stephen je počeo teško disati i posrtati manifestirajući pritom simptome visinske bolesti. (U početnoj fazi javlja se glavobolja i mučnina. Kako se stanje pogoršava, osoba prvo otežano diše, a potom biva preplavljena dezorijentacijom, afazijom i paralizom.) Za razliku od njega, ja sam se odlično osjećao: snažan i prepun adrenalina, no ipak sam djelomice bio u strahu hoću li svladati prijevoj. Kako su neki nosači u našoj pratnji također osjetili malaksalost zbog razrijeđenog zraka, vođa Šerpa ozbiljno se zabrinuo.  

Tijekom kratkog odmora na jednoj uzvisini uočili smo Novozelanđanina koji je odmaknuo ispred nas kako se teškim hodom, posrčući, vraća prema nama. Dodatno nas je šokiralo kada smo primijetili da mu je preko ramena obješeno malaksalo ljudsko tijelo. Nije prošla ni minuta, a Novozelanđanin je pred nas na zemlju spustio polugolo, bosonogo tijelo Indijca – svetog čovjeka koje u toj zemlji zovu „sadhu“. (Sadhui su u Indiji veoma poštovani sveti ljudi koji se jos nazivaju sanjasini. Svojevrsni su jogini i šamani koji žive asketskim životom odričući se svijeta i svega materijalnog, pa čak i svoje odjeće, kako bi se povukli u samoću i tragali za prosvjetljenjem. Prepoznatljivi su po tome što su goli, prekriveni pepelom, kose upletene u pletenice i sakupljene na vrhu glave. Često su bosi. Obično žive u spiljama, pećinama, šumama i hramovima. Otvaraju „treće oko“ i žive u svijetu duhovnog. Osim što žive u osami, od njih se očekuje da se oslobode želja pa stoga ne smiju težiti za ostvarenjem materijalnih dobitaka. Neki među njima žive životom „vječitih hodočasnika“ kada kao „lutajući sveci“ bez prestanka putuju uzduž i poprijeko cijele Indije - preko pustinja, prašuma, snijegom okovanih himalajskih vrhova - od jednog svetog mjesta do drugog. Postoje sadhui koji su se zavjetovali na šutnju te oni koji su strogi vegetarijanci pa jedu samo otpale šumske plodove i ništa drugo. Postoje i oni koji godinama ništa ne jedu te se hrane isključivo „pranom“ – božanskom energijom. Iako u Indiji postoje različiti sadhui koji slijede različite filozofije, svi oni imaju samo jedan zajednički cilj, a to je „mokša“ odnosno konačno oslobođenje iz kruga rađanja i umiranja, op. ur.) 

Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...