Razvoj novih lidera u „zajednicama prakse“

Ponekad je potrebno zastati, napraviti odmak i sagledati sliku u cjelini. Kako biste, iz te perspektive, opisali sadašne stanje u organizacijama, zajednicama i cijelom svijetu? Jesu li ovo vremena gospodarske i političke nestabilnosti, podijeljenosti i straha, sustava koji propadaju i snova koji umiru? Ili su ovo vremena novih mogućnosti, primjera nade, ljudskog napretka, vidljive evolucije i duhovne preobrazbe? Uspijevamo li se nositi s velikim problemima ili samo stvaramo nove?

Iznimno je važno pažljivo promisliti o odgovorima na prethodna pitanja jer oni dobrano utječu na naše ponašanje. Ako mislimo da svijet ispravno funkcionira te da trenutačno prolazimo kroz tešku, ali privremenu krizu tada nećemo dovoditi u pitanje aktualne sustave i načela njihova postojanja. Umjesto toga, naporno ćemo raditi kako bismo ih unaprijedili i obnovili. Podupirat ćemo inicijative i programe usmjerene na unaprjeđenje procesa te razvijati postojeće sustave radi poboljšanja djelotvornosti i učinkovitosti. 

Suprotno tome - vjerujemo li da se funkcioniranje starog sustava ne može unaprijediti te da stoga možemo očekivati isključivo dodatne probleme - tada vlastite napore prestajemo usmjeravati na brojne „popravke“ i „ispravke“. Umjesto toga, podržavamo radikalno drugačije procese i metode kojima se stvaraju novi sustavi zasnovani na novim pretpostavkama. Umjesto na „unaprjeđenja“ tada se usmjeravamo na „revoluciju“ sustava i procesa. 

Pitate li me za moje mišljenje o navedenoj temi te o tome kako ja funkcioniram u tom smislu reći ću vam da se često propitujem o tome u kakvim to vremenima živimo? Osobno, nakon godina iskustva došla sam do toga da živimo u razdoblju kada mnoga temeljna uvjerenja i načini djelovanja - naša uobičajena praksa - više ne služe svrsi. Još i gore, uzrokuje dodatne probleme te onemogućuju djelotvorno poticanje i podržavanje zdravih promjena. Korištenjem uobičajenih zapadnjačkih uvjerenja i prakse - u to sam posve sigurna – sve teže ćemo stvoriti svijet u kojem bismo željeli živjeti.

Uglavnom nenamjerno, vremenom smo stvorili brojne probleme jer smo u vlastita djela utkali sljedeća uvjerenja i pretpostavke: 
- da ljude motiviraju sebičnost, pohlepa i strah;
- da postojimo kao pojedinci, neovisni i bez obaveze jedni prema drugima;
- da su hijerarhija i birokracija najbolji oblici organiziranja;
- da je učinkovitost prvo i osnovno mjerilo vrijednosti;
- da ljudi najbolje rade pod kontrolom i strogim propisima;
- da različitost predstavlja problem;
- da je neobuzdani rast dobar;
- da zdravo gospodarstvo prirodno vodi zdravom društvu;
- da siromašni ljudi imaju drugačije motivacije od imućnih;
- da je kreativnost poseban dar rezerviran za neke „posebne ljude“;
- da su samo rijetki pojedinci voljni boriti se za vlastitu slobodu;

Navedena uvjerenja redom su pogrešna te su vremenom stvorila nepremostive probleme koje ne možemo riješiti unutar postojećeg sustava razmišljanja i postojeće prakse. Njihova destruktivnost ispoljava se u ogromnim problemima koji pogađaju lokalne zajednice diljem svijeta, a nastavljaju bujati unatoč višegodišnjim nastojanjima da ih se riješi: 
- nestajanje kultura, 
- ekološko propadanje, 
- siromaštvo, 
- narušeno zdravlje, 
- rat i progonstvo, 
- gospodarsko slabljenje država, 
- kumuliranje moći i bogatstva u rukama manjine. 

I dok milijuni ljudi posvećeno rade kako bi se po tim pitanjima ipak nešto napravilo, dok se milijarde dolara pretaču u brojna nastojanja da se razaranje zaustavi, došao je trenutak da se iskreno zapitamo je li naš sadašnji pristup doista učinkovit. Štoviše, mislim da u ovim vremenima na vlastitoj koži proživljavamo čuvenu Einsteinovu maksimu: niti jedan problem ne može se riješiti na istoj razini svijesti na kojoj je nastao.

Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...