Smatrajući to svojom dužnošću, 1918. godine aktivno je regrutirao indijske dobrovoljce za borbu u Prvom svjetskom ratu. Međutim, u travnju 1919. godine prvi put je organizirao nacionalni Hartal - masovni štrajk protiv britanskih vlasti. Gandhi je zbog toga gladovao tri dana smatrajući to pokorom zbog nasilja nad hinduističkim aktivistima. Nažalost, Hartal je potom u velikoj mjeri prouzročio poznati masakr u Amritsaru. Iako je Vlada zabranila javna okupljanja u Punjabu, jedno je ipak organizirano te je tom prilikom - po naređenju britanskog generala Dyera - ubijeno 379 i ranjeno 1137 nenaoružanih Sikha, muškaraca, žena i djece. Nakon što su se saznale sve okolnosti ovog nemilog događaja javnost u Indiji i Velikoj Britaniji podijelila se. Izvješće Hunterove komisije uvelike je oslobodilo Dyera te tako umnogome diskreditiralo kolonijalno carstvo. 

Kongres 

Godine 1920. Gandhi je postao lider Lige za indijsko pravo (All India Home Rule League) te je upravo u to vrijeme izradio nacrt prvog statuta Indijskog nacionalnog kongresa. "Satyagraha" je prihvaćena - iako ne baš glatko i bez otpora - kao ključna politika Kongresa, a to se nije promijenilo sve do neovisnosti. 

Tako je 1920. godine prvi put na nacionalnoj razini pokrenut pokret nesuradnje koji se u aktivnostima otpora koristio raznim nenasilnim metodama. No, Gandhi ni tada nije bio pošteđen kritika. Rabindranath Tagore, pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade, kao i nekolicina ključnih indijskih lidera, smatrao je da Gandhi suviše "hrani" nacionalizam. Iako je Tagore bio veliki Gandhijev prijatelj (prvi ga je nazvao "Mahatma"), kontinuirano mu je ukazivao na potrebu da se Indija integrira u globalnu zajednicu. Gandhi se u načelu s njime slagao, no vjerovao je kako je neovisna Indija glavni preduvjet za ostvarenje tog cilja. 

Bardoli 

Godine 1922. Sardar Patel u Bardoliju je poveo "Satyagraha" pokret protiv nepravednog oporezivanja. Bio je to iznimno pozitivan događaj koji je označio prekretnicu u borbi za neovisnost i pokazao svu snagu mase okupljene oko zajedničkog cilja. Nažalost, taj događaj doveo je i do velikih nereda, a Gandhi je u pokori za nasilje gladovao čitavih pet dana. Godine 1922. prvi put je uhićen u Indiji zbog paljenja odjeće. Na suđenju je toliko dirnuo kolonijalnog suca da je isti tom prilikom izjavio kako "nikome... doli njemu samome... neće biti draže ako ga vlasti oslobode prije odsluženja cijele kazne". Gandhi mu je zahvalio na najljubazniji mogući način te je na koncu oslobođen nakon 22 mjeseca iako mu je izrečena kazna od šest godina strogog zatvora. Od 1924. do 1928. godine Gandhi se poprilično umirio te je 1926. uzeo "slobodnu godinu" kako bi se posvetio razmišljanju i eksperimentiranju. Tada se stanje u Indiji iznenada pogoršalo, a politička scena dodatno zakomplicirala. 

Marš soli 

Godine 1930. Gandhi je predvodio poznati "Marš soli" koji je potaknut neprimjerenim ponašanjem kolonijalnih vlasti koje su više godina oporezivale sol stavljajući istovremeno neovlaštenu (neoporezovanu) proizvodnju ovog osnovnog minerala izvan zakona. Sve to iznimno je pogađalo najsiromašnije slojeve stanovništva koje je "Marš soli" bez sumnje najviše dirnuo. Tim potezom Gandhi je dodatno na sebe privukao zanimanje globalne javnosti što je cjelokupni marš pretvorilo u najuspješniji događaj čitave kampanje za neovisnost. Iako Kongres nije u potpunosti podržao njegovu ideju, Gandhi je pronašao odličan i jednostavan način da sve ljude dirne u srce. Treba napomenuti da je marš imao veliku podršku žena, te da je Gandhi cijelo vrijeme domišljato koristio indijske i globalne medije kako bi upozorio na akutna politička pitanja. 

Tijekom prvih dana marša Gandhi je održao vjerojatno najbolji i najdirljiviji govor u svome životu izgrdivši pritom vlastite pristalice i suputnike na hodočašću jer su na putu neumjereno trošili resurse siromašnih seljana. Gandhi ih je tom prilikom pozvao na "osobnu čistoću" i jednakost kada se kao sudionici marša susreću s lokalnim stanovištvoma čime je cjelokupnoj akciji utvrdio čvrste moralne temelje.
 
Za dovršenje Marša bila su im potrebna 24 dana tijekom kojih su propješačili 360 km. Marš je započeo 12. ožujka iz Sabarmati Ashramu, a završio 6. travnja na obali kod mjesta Dandi. Na početku marša Gandhi je imao 78 sljedbenika, a putovanje je završio u pratnji više desetaka tisuća ljudi. U trenutku kada je na plaži simbolično podigao sol prekršivši time zakon, Gandhi je navršio šezdeset godina starosti. Iako je zajedno s tisućama pristalica uhićen, nikada nije zbog toga osuđen. Unatoč tome, oporezivanje soli nije ukinuto sve do listopada 1946. godine u doba Nehruove vlade.