Zapadnjačka doktrina govori o um-tijelu ili um-tijelu-duši uz dodatak kako se um sastoji od ega i ida. Međutim, Gandhi je oblikovao mnogo složeniju višeslojnu teoriju ljudskog bića. Neki aspekti teorije bili su klasično hinduistički dok su ostalo bili dodaci odnosno modifikacije samoga Gandhija. Iskreno rečeno, u njegovim tekstovima nema baš previše konzistentnosti u čemu se – prema mojemu osobnom mišljenu - odražava njegov osobni razvoj tijekom vremena, a ne intelektualna nezrelost. 

Gandhi je razlikovao četiri elementa cjeline radi kojih „čovjek jest ono što jest“. Prvi element je tijelo i to u klasičnom kartezijanskom smislu. Ono se dijeli na dva dijela - fizički aspekt te osjetila pomoću kojih komunicira s okolinom. Drugi element je um ili manas. Poput mnogih drugih mislioca, Gandhi ga dijeli na svijest ("chetana") i inteligenciju ("buddhi"). Sve to ne predstavlja nikakvu novost. 
Treći element je duša ili attman. Gandhi je, poput svih Hindusa, vjerovao u postojanje duše ili attmana. Međutim, treba napomenuti kako “attman“ ne predstavlja "dušu u stroju" u klasičnom kartezijanskom smislu već univerzalno načelo, odnosno silu koja čovjeka spaja sa svemirom. Navedeno načelo ključno je za razumijevanje Gandhijeve "Satyagrahe" jer je osmišljeno tako da iznova oživi duhovnu prirodu u nama. Prisjetite se da u "Swaraju" nije želio samo neovisnost Indije - želio je neovisnost svakog pojedinca, odnosno potpuno duhovno preobraženje. Gandhi je nadalje vjerovao da attman svakome od nas daje karizmu - radi toga što nas povezuje s drugim bićima - koja je neophodna kako bismo vodili druge. 

Četvrti element odnosi se na psihološke ili moralne sklonosti svakog pojedinca (swabhava). Gandhi je, naime, vjerovao da je swabhava prije produkt ponovnog rađanja i "karme" nego znanja i naučenog. Prema njegovu mišljenju, Bog nije osoba već istina sama. Na taj način, otkrivanjem vlastite istine, pojedinac postiže svoj osobni duhovni cilj „oslobođenja“ ili mokshe. Gandhi je smatrao da je duhovna obnova ključni element istinskog oslobođenja svake osobe. 
 
Vrijednosti 

Za Gandhija je istina bila najvažnija vrijednost koju je suštinski povezivao s koncepcijama nenasilja i duhovne obnove kao što su "Satyagraha" i "Swaraj". "Satyagraha" ne predstavlja samo političku metodu već i moralni iskaz o tome "na koji način treba politički djelovati". Ako se aktivnosti nisu mogle provesti na moralno ispravan način tada on radije nije ništa činio. 

Istina je također povezana s poniznošću, čistoćom, celibatom i siromaštvom. Povezana je s jedinstvom (vjere i uvjerenja) i dobrotom čovječanstva. Gandhi je vjerovao da su ljudi u suštini dobri pa je to vjerovanje bilo podjednako važno kako za njegovu uspješnost tako i za neuspješnost u ulozi lidera. Mnogo je više vjerovao u djela nego u riječi i govore. Također je posebno cijenio marljivost i samopouzdanje. Zazirao je od modernog društva, a ponajviše od raspadanja ruralnih zajednica zbog odlaska ljudi u gradove. Gandhi je vjerovao da se zdravlje najbolje postiže prirodnim metodama. Nikada nije koristio moderne lijekove, osim kada je operirao slijepo crijevo. 

Promjena 

Gandhijev život gotovo u potpunosti se odnosi na djelovanje odnosno na poticanje pozitivnih promjena. U svojim nastojanjima često je uspijevao, ali je isto tako često griješio. Pa ipak, uvijek je išao naprijed te nikada nije odustajao od djelovanja kojemu je cilj bilo društveno i duhovno unaprjeđenje - pojedinca i cjelokupne nacije. Neke je promjene uspio provesti, a druge nije. U nekim je pak slučajevima uspjeh stigao godinama nakon akcije. Primjerice, oporezivanje soli u potpunosti je ukinuto tek prilikom proglašenja neovisnosti Indije.