Manifest CEEMAN-a: Uravnoteženje izvrsnosti i relevantnosti za učinkoviti razvoj lidera

Sažetak

Tijekom proteklih godina Upravni odbor udruženja poslovnih škola CEEMAN sastajao se više puta kako bi raspravljao o ulozi koju bi CEEMAN trebao i mogao odigrati u osmišljavanju prijeko potrebnih promjena na području edukacije i znanstveno-stručnih istraživanja liderstva i menadžmenta. Upravni odbor, naime, smatra kako brojno članstvo od 240 edukacijskih institucija srednje i istočne Europe, Rusije, Središnje Azije, Kine, Afrike i Latinske Amerike te pridruženo članstvo poslovnih škola razvijenih gospodarstava Zapadne Europe i SAD-a, CEEMAN-u pruža jedinstvenu stratešku poziciju i priliku da odigra ključnu ulogu u dizajniranju i implementiranju inovacija. S obzirom na to da se gravitacijski centar inovacija raznih proizvoda i usluga kao što su, primjerice, brze željeznice, suvremene multimodalne dizalice, luksuzne hotelske usluge ili platforme za internetsku trgovinu, već preselio sa zapada na istok, po svemu sudeći edukacijski programi razvoja lidera i menadžera mogli bi biti sljedeći u nizu. Činjenica je, naime, kako se brojne institucije za razvoj lidera i menadžera uglednih ekonomija svijeta sve više udaljavaju od prakse te da nastaje vakuum koji hitno treba ispuniti novom kvalitetom!
 
U posljednjih 60 godina - koliko je prošlo od objave Izvještaja o edukaciji menadžera uglednih institucija Carnegie Foundation i Ford Foundation – te posebice u posljednjih dvadesetak godina, programi obrazovanja lidera i menadžera sve manje pažnje posvećuju poučavanju o konkretnim nalazima objavljenih znanstvenih istraživanja, te sve više prihvaćaju “A” (akademske) časopise stvarajući od njih svojevrsni „novi zlatni standard“. Navedeni izvještaji iz 1959. godine poprilično su kritizirali sustav obrazovanja poslovnih škola te su ukazivali na relativno slabu znanstvenu utemeljenost programa i kurikuluma nazvavši ih “preuskim i suviše pojednostavljenim“. U međuvremenu, definicija izvrsnosti kontinuirano se sužavala prema mjerilima “A” časopisa dok su pitanja relevantnosti, koja su obilježila prvih 50 godina stručnog obrazovanja menadžera, neopravdano stavljena po strani. Kriteriji za napredovanje fakultetskog osoblja također su suženi zbog čega je sve teže provesti konkretne promjene. Iako mnogi sumnjaju da će „vjetrovi promjena“ na području stručnog usavršavanja lidera i menadžera „zapuhati“ na rastućim svjetskim tržištima, mi ne mislimo tako. Upravo suprotno, smatramo da se neusklađenost prakse i stvarnih potreba mnogih "zapadnjačkih" institucija najizraženije manifestira na prostorima mladih gospodarstava u razvoju na kojima se zorno uočava kako etablirani zapadnjački modeli akreditacije te klasični pristup "jedan model za sve" jednostavno više ne funkcioniraju. Međutim, neusklađenost obrazovnog sustava lidera i stvarnih terenskih potreba ne susrećemo samo u rastućim gospodarstvima svijeta već bi se prije moglo kazati kako je – u različitoj snazi i stupnju - riječ o globalnom fenomenu.
 
U posljednjih dvadesetak godina sveopće nezadovoljstvo usmjerenjem kojim se kreće stručno usavršavanje kao i znanstveno-stručna istraživanja na području liderstva i menadžmenta kontinuirano jača. Pa ipak, nezadovoljstvo zbog uočenog odmaka edukacije od prakse još uvijek nije potaknulo konkretne promjene – ostalo je na razini negodovanja koje bi trebala zamijeniti snažna konkretna reakcija. No, situacija se sada naočigled mijenja – konačni konsenzus o nužnosti promjena u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju – postao je pitanje dana. Jer, realni svijet u kojem lideri i menadžeri žive i rade iz dana u dan sve je kompleksniji i izazovniji radi ubrzanja tehnoloških promjena, digitalizacije i globalizacije koje redom uzrokuju to da se odgovornosti lidera i menadžera multipliciraju te da danas zahvaćaju brojna područja izvan pukih "poslovnih rezultata". U skladu s time, teorije koje su izgubile vezu s praksom postaju sve veći problem u svijetu upravljanja organizacijama.