Epski neuspjeh

Eric J. McNulty Eric J. McNulty, direktor programa National Preparedness Leadership Initiative na Sveučilištu Harvard. Koautor je bestselera You're IT.

Većina programa razvoja liderstva ima kritične slabosti - lidere promatraju kao skup kompetencija, a ne kao osobe. Rad profesorice Linde Ginzel sa Sveučilišta u Chicagu pokazuje nam kako to promijeniti.
 
Raspon uobičajenog poimanja lidera i liderstva kreće se od nekolicine sudbinski predodređenih heroja opisanih u knjizi Thomasa Carlylea Great Man do nove industrije razvoja lidera koja obuhvaća stotine tisuća lidera i menadžera te kroz razne oblike edukacije i stručnog usavršavanja uprihoduje 14 milijardi dolara godišnje samo u SAD-u. Iako su brojni programi i povećani budžeti zasigurno uvećali očekivanja u smislu učinkovitosti edukacijskih procesa, idealizacija lidera iz Carlyleovih dana i dalje se nastavlja.
 
No, svojevrsni „tihi pokret“ - koji se opire takvoj standardizaciji – ipak postoji. Pripadnici pokreta odbacuju nasrtljive reklamne ponude obrazovnih programa koje se šire Twitterom, Linkedinom i Facebookom te bi navodno trebale motivirati potencijalne klijente. No, često u njima pobude nešto sasvim drugo: negodovanje umjesto nadahnuće. Predstavnici novog vala zalažu se za preuzimanje znanja iz drugih znanstvenih disciplina kako bi se osnažila:
- sveobuhvatnost programa,
- prilagođenost poslovnom kontekstu,
- individualizacija i kontekstualizacija.
 
Spomenuto se najplastičnije može pojasniti usporedbom manufakturne proizvodnje „po mjeri“ i masovne industrijske proizvodnje.
 
U slučaju manufakturne proizvodnje važna je prilagodba potrebama kupaca i mogućnost proizvodnje u manjim serijama dok je masovna industrijska proizvodnja usredotočena na „štancanje“ milijuna identičnih dijelova uz vrlo niske jedinične troškove.
 
Dva ključna čimbenika presudno utječu na promjene: kao prvo, kompleksnost konteksta u kojem lideri djeluju sve je veća. Linearnost hijerarhijskog industrijskog doba sve brže ustupa mjesto umreženom dinamizmu digitalnog gospodarstva pa se stoga slobodno može zaključiti kako je „došlo do promjene u suštinskoj prirodi novog doba“ (frazu sam posudio od Joshue Cooper Ramoa, poslovnog savjetnika velikog iskustva stečenog u SAD-u i Kini). U svom bestseleru The Seventh Sense Ramo opisuje razlike između zapadnjačkog i istočnjačkog pristupa strategiji: zapadnjaci se pitaju "koji je cilj" dok se Kinezi istovremeno pitaju "kakva je suštinska priroda novog doba?" Govorimo li o nastavku stabilnosti ili o revolucionarnim promjenama? O otkrivanju novog u izvanjskome svijetu ili o snažnijoj usredotočenosti na unutarnje?