ML: Možete li nam reći kako je došlo do ideje da se napiše Manifest? Što vas je potaknulo na takav čin?
 
DP: Prije nego krenem odgovoriti na vaše pitanje moram se vratiti u prošlost. Ispravno razumijevanje trenutačnih događaja u industriji traži da se vratimo unatrag, u bližu i daljnju povijest.
 
IEDC – Poslovna škola Bled osnovana je 1986. godine kao prva menadžerska škola u srednjoj i istočnoj Europi. U to vrijeme optimistično smo vjerovali da ćemo pozitivno utjecati na polaznike te da će oni potom voditi i izgrađivati organizacije koje će se uspješno nositi s konkurencijom na svjetskom tržištu. Međutim, brzo smo primijetili da klasični tradicionalni pristup američkih poslovnih škola – koji smo tada kopirali – jednostavno nije dovoljno učinkovit zbog specifičnih problema lokalnog okružja. Iako su se znanja menadžerskih funkcionalnih područja, poput računovodstva, financija i marketinga mogla koristiti, kada bismo došli do problema liderstva puko kopiranje nije donosilo rezultate. No, ne samo kod nas nego i u svijetu.
 
U tom kontekstu moramo osvijestiti činjenicu da se menadžment u svojim začecima smatrao posebnom vještinom, zanatom, umješnošću (engl. craft) odnosno profesijom koja je poput drugih crafting profession zahtijevala specifična znanja i vještine. Zbog rastuće potrebe za takvim profilom ljudi u Americi su se krajem 20. stoljeća počele osnivati prve poslovne škole koje su preuzele na sebe obvezu educiranja „menadžerskih zanatlija“ kako bi bolje i učinkovitije obavljali menadžerski posao. No, tada se dogodio neočekivani obrat. Nakon što su 1959. godine utjecajne institucije Carnegie Foundation i Ford Foundation publicirale izvješće The Education of American Businessman – u kojem su žestoko kritizirale tadašnji pristup edukaciji menadžera – stare i nove poslovne škole započele su bespoštednu bitku za tržišno pozicioniranje primarno se oslanjajući na veličanje znanstvenog pristupa prema napucima izvješća. Iznenada, najvažnije je postalo da profesori objavljuju radove u tzv. „A časopisima“ kako bi dobili na prestižu i značaju. Time je fokus neočekivano prebačen s nastave i podučavanja na istraživanja koja više nisu trebala biti relevantna za praksu, nego za akademsku zajednicu. Osim toga, u svijetu menadžmenta odjednom se sve počelo „kvantificirati“ - brojati i mjeriti - kako bi se znanstvenom metodom iz tako dobivenih podataka došlo do određenih zaključaka o funkcioniranju organizacija, a i pojedinaca.
 
ML: Sada mi je mnogo toga jasnije! U svijet menadžmenta, naime, ušao sam kao matematičar. Na smjeru „Menadžment“ Ekonomskog fakulteta u Rijeci učili su nas da struci pristupamo s pozicije kvantitativne znanosti koja sve može izračunati. No, kada sam počeo raditi u praksi doživio sam šok jer sam shvatio da kao menadžer u stvarnosti jako malo toga možeš matematički izraziti i izračunati. Štoviše, ono najbitnije sigurno ne možeš izračunati. Primjerice, varijabla „odnosi“ (s drugim djelatnicima, dobavljačima, kupcima, partnerima). IEDC i qLife surađuju čitavo desetljeće. Kako kvantificirati „kvalitetu odnosa“ koja nam je pomogla proći kroz brojne zahtjevne situacije i izgraditi win-win suradnju? Godinama me mučilo pitanje odakle dolazi to uvjerenje da je „menadžment kvantitativan“, „da su u menadžmentu sve može matematički izraziti“ te da su „excel tablice najvažniji alat svakog uspješnog menadžera“. Upravo ste me riješili velike patnje. Izvješće Carnegie Foundation i Ford Foundation očito je presudno utjecalo na takav mindset!