DP: Još jedan primjer dodatno će pojasniti kako sustav funkcionira. Ako, naime, kao profesor objaviš knjigu...cijelu knjigu koju će potom čitati tisuće ili stotine tisuća ljudi, na akademskom kontu „zaradit“ ćeš npr. samo pola boda. Institucija na kojoj si zaposlen također će „zaraditi“ samo pola boda. No, ako objaviš članak u nekom od „A časopisa“ visoke reputacije kao što je, primjerice, Academy of Management Journal tada ćete ti i tvoja institucija „zaraditi“ čak sedam bodova!? U bespoštednoj borbi za ugled i poziciju jasno je zašto su se poslovne škole okrenule publiciranju radova u pretežno znanstvenim časopisima te zašto su zanemarile relevantnost za praktičare. Učiniš li neku osobu istinskim liderom, boljim čovjekom i većim stručnjakom – u sadašnjem sustavu tako nešto gotovo nimalo se ne vrednuje. No, ako tvoji profesori objavljuju u vodećim publikacijama sustav će to izuzetno mnogo vrednovati pa će škola napredovati u rangiranju.
 
ML: Zanimljivo. Tako se stvorio prvobitni jaz između „teorije“ i „prakse“ koji se vremenom dodatno produbljivao. Ne čudi da praktičari cinično gledaju na teoretičare. Jednostavno im ne vjeruju.
 
DP: Situacija je još i gora ako uzmemo u obzir činjenicu da nitko od praktičara ne čita te „A časopise“ već se oni isključivo tiskaju „iz akademije za akademiju“. Korisnici vodećih publikacija nisu ljudi koji rade u praksi i kojima bi isti trebali pomoći da bolje obavljaju menadžerski posao. Njihovi su čitatelji isključivo drugi akademski građani koji ih koriste za razvoj i nadogradnju vlastitih teorijskih modela. Mislite li da Harvard Business Review spada u red spomenutih „A časopisa“? Ne, ne spada. Iako je riječ o prestižnoj i vrlo čitanoj publikaciji među liderima i menadžerima, objavite li tamo članak na vlastitom kontu „zaradit“ ćete tek tri poena.
 
ML: Jedan od partnera qLifea je Emerald, najveća svjetska baza znanstvenih i znanstveno stručnih članaka za liderstvo, menadžment i organizacijski razvoj. Iako imaju milijune downlodova mjesečno, ne sjećam se da smo ikada objavili njihov tekst. Oduvijek smo se čudili niskoj relevantnost objavljenih radova za praksu – čini se kako ti tekstovi postoje „sami radi sebe“. Čudili smo se i čitanosti...milijunskim downlodovima. No, sada mi je jasno tko su njihovi čitatelji. Očito to nisu menadžeri nego drugi profesori, studenti... klijenti iz akademske zajednice.
 
DP: Sve ovo o čemu pričamo samo je dio sustavnog problema s kojim se industrija razvoja lidera i menadžera trenutačno susreće. Akreditacije vjerojatno predstavljaju još i veći problem... u tom sustavu sve je povezano s novcem umjesto sa znanjem ili s osobnim razvojem. Veliki je to problem za napredak. U tom sustavu „kolo vode“ velike poslovne škole koje sustav prilagođavaju sebi; one imaju puno zaposlenih profesora pa se to od svih traži, one imaju ogromne knjižnice pa se to od svih traži. Riječju, kriteriji za akreditaciju ne dolaze iz domene „kvalitetnog poučavanja umijeća liderstva“ nego iz nekih posve nerelevantnih domena kao što je to „veličina knjižnice“ ili „broj stalno zaposlenih profesora“. Za akreditaciju je tako bitnije koliko ti knjižnica ima kvadrata nego kakvi ljudi izlaze iz edukacijskog procesa! To nije dobro i to se pod hitno treba mijenjati.
 
Ako vodim malu poslovnu školu zašto bih morala imati 25 stalno zaposlenih profesora – kako to traže neke sjevernoameričke i europske akreditacijske ustanove? Nije li bolje da za određeni kolegij dovedem najboljeg profesora na svijetu koji će nakon tjedan dana otići na neku drugu školu i tamo predavati? Neće li tako studenti najviše naučiti od najboljih predavača? To su važna pitanja koja imaju jasne odgovore. No, godinama se ništa po tom pitanju ne mijenja pa smo zbog toga kao CEEMAN odlučili „uzeti stvari u svoje ruke“ i otvoreno progovoriti o neodrživosti situacije te hrabro inicirati promjenu.