ML: Opisali ste akreditacijske zahtjeve povezane s „tvrdim“ varijablama kao što je „broj zaposlenih profesora“ ili „veličina knjižnice“. Što je s kurikulumima programa? Kakva je situacija s time?
 
DP: U tom smislu također nema jedinstva. Primjerice, poznate akreditacijske institucije kao što su američka AACSB i europska EFMD, sklone su certificirati programe iako u njima nema obaveznih predmeta poput etike, društvo odgovornog poslovanja ili održivog razvoja. To nije u redu. Niti jedan član našeg CEEMAN-a ne može dobiti akreditaciju ako u edukacijskom programu nije osigurao dovoljno prostora za poduku iz navedenih tema. Kako možete odgajati odgovorne lidere ako se dubinski ne pozabavite etikom, društvenom odgovornošću biznisa ili održivim razvojem? Lideri u biznisu nisu odgovorni samo za svoju organizaciju, nego i za budućnost cjelokupnog društva.
 
ML: Problem je i s rangiranjem, zar ne?
 
DP: Rangiranje je također veliki problem. Primjerice, Financial Times svake godine objavljuje najpoznatiju svjetsku rang-listu poslovnih škola. U MBA renkingu – prema kojem se povodi cijeli svijet – najvažniji kriterij je „MBA salary“ odnosno koliko zarađuje polaznik nakon završetka nekog MBA programa. Sljedeća ključna varijabla je „MBA salary increase“ odnosno kolika je razlika u plaći polaznika na kraju i na početku studija. Treći kriterij odnosi se na to koliko diplomanata određene poslovne škole nakon završetka MBA programa radi u multinacionalnim kompanijama. Kakvi su to kriteriji? Zar se po tome može odrediti u kojoj je mjeri neka institucija utjecala na osobni razvoj polaznika, te u kojoj je mjeri uspjela od njega napraviti istinskog lidera koji će odgovorno i uspješno voditi ljude i organizacije kroz traumatične promjene kako bismo na kraju stvorili drugačiji i bolji svijet?
 
Sustav rangiranja također moramo hitno mijenjati. Ne može „relevantnost edukacije“ biti na desetom mjestu prilikom procjenjivanja kvalitete obrazovanja. U CEEMAN-u se zalažemo za povratak relevantnosti na prvo mjesto kriterija vrednovanja. Zalažemo se za to da poslovne škole podržavaju razvoj lidera te da znanje dobiveno pohađanjem bude relevantno za praksu, a ne samo za kakva dubinska akademska istraživanja. A ako je relevantnost ključni kriterij, onda profesor koji nikada nije radio u praksi, koji ne razumije što se događa u organizacijama, koji na vlastitoj koži nije osjetio dinamiku političkih igara i slične organizacijske obrasce, ne može predavati studentima. Puka akademska znanja kojima raspolaže jednostavno nisu relevantna za predsjednika uprave neke tvrtke kojemu treba pomoći da riješi goruća pitanja iz vlastite domene odgovornosti kao što su vizija, misija, strategija, odnosi, kvaliteta komunikacije, konflikti, ljudi, pozicioniranje u zajednici, odgovornost (za organizaciju, zajednicu i ljude). A kada kažem „pomoći“ onda ne mislim na to da mu se pojasni definicija „vizije“ ili „misije“ već da mu se pomogne implementirati navedene koncepte u praksi - da mu budemo vodiči koji će mu ukazati na brojne prepreke i zamke na putu te da mu se na koncu pomogne da ih elegantno zaobiđe.
 
ML: Potpuno se slažem s vama. Poput poslovnih škola o kojima pričamo, časopis qLife također spada u pružatelja temeljne edukacije lidera i menadžera. Pa ipak, u trenucima pokretanja nisam bio svjestan dimenzije relevantnosti tekstova koje objavljujemo. Na početku mi je sve izgledalo relevantno te od tuda i naša suradnja s Emeraldom. Kasnije, a posebice u posljednje vrijeme, počeo sam se dublje propitivati o tome pomažu li doista tekstovi qLifea čitateljima da postanu istinski lideri kakve ste vi malo prije opisali. Mislim da ćemo u budućnosti dodatnu pažnju posvetiti tom pitanju.