Osam novih lekcija: od koronavirusa do klime

Otto Scharmer Otto Scharmer, redoviti profesor na MIT Sloan School of Management i izvanredni profesor pri Center for Innovation and Knowledge Reserch Helsinki. Suosnivač SoL-a i ELIAS-a, programa za razvoj liderstva pri UN Global Compact. Autor je kapitalnog djela Theory-U: Leading from the Emerging Future.

U trenutku kada se 450 milijuna Europljana „zaključalo“ u karantenu, SAD su potpuno nespremne očekivale nadolazeći tsunami. "Uskoro ćemo se suočiti s najgorom javnozdravstvenom katastrofom još od dječje paralize", tvrdio je tada dr. Martin Makary, profesor Bloomberg School of Public Health na Sveučilištu Johns Hopkins. "Nemojte vjerovati trenutačno dostupnim podacima - čak ni onima koji su objavljeni na mrežnoj stranici Sveučilišta Johns Hopkins. Isti tvrde da je samo 1.600 Amerikanaca zaraženo koronavirusom. Međutim, ta brojka govori nam samo o tome da je 1.600 pojedinaca pozitivno na testu. A to zapravo znači da je pravi broj zaraženih barem 25 do 50 puta veći. Smatram da u ovom trenutku između 50.000 i 200.000 zaraženih slobodno hoda uokolo šireći zarazu na druge ljude."

Prilikom povratka u SAD iz Europe – doslovce posljednjim letom prije sveopće zabrane putovanja – osjećao sam se kao da sam izašao iz vremenske kapsule koja me vratila u neka davno prošla vremena. O istom osjećaju lamentirali su ljudi koji su tada iz istočne Azije stizali u Europu: kao da se kreću unatrag, u neko prethodno stanje svijesti koje je u zemlji polaska odavno apsorbirano. Taj začuđujući procijep inspirirao me da zapišem osam lekcija kojima me podučilo novonastala situacija. 


Poremećaj izazvan koronavirusom preteča je "novog" koje neumitno dolazi 

Covid-19 dodatno je osnažio naše stare, dobro poznate probleme. Još je zanimljivije to što je u nekoliko tjedana po pitanju smanjenja CO2 emisija postigao više nego svi razgovori i dogovori o klimatskim promjenama posljednjih desetljeća u svijetu. Specifičan je i po tome što je za razliku od uobičajenih prirodnih katastrofa - poput uragana, zemljotresa i tsunamija koji obično bude najbolje u ljudima povezujući ih kroz suradnju – učinio suprotno. Spomenutu situaciju nedavno je odlično prikazao kolumnist David Brooks:

"Pojedine prirodne katastrofe - poput uragana, zemljotresa i tsunamija – okupljaju ljude. Međutim, ako povjerujemo sudu povijesti, lako ćemo zaključiti da je s pandemijama obrnuti slučaj. Pandemije uglavnom razdvajaju ljude. Riječ je o krizama u kojima je „socijalno distanciranje“ najveća vrlina. Strah uvijek nemilosrdno pokida normalne poveznice međuljudske ljubavi i privrženosti. 

Giovanni Boccaccio u „Dekameronu“ piše o kugi koja je 1348. godine pogodila Firencu: „Mučno je bilo pratiti kako su građani izbjegavali jedni druge, koliko je među prvim susjedima bilo teško pronaći osobu koja se istinski zabrinula za drugoga, kako se rodbina držala po strani... Još i gore, jedva da se može povjerovati, očevi i majke napuštali su vlastitu djecu ostavljajući ih sudbini na brigu."

U knjizi o londonskoj epidemiji iz 1665. godine, „Journal of the Kugue Year“, Daniel Defoe piše: "To je bilo vrijeme kada se svaki pojedinac morao prvenstveno baviti vlastitim opstankom i sigurnošću pa nije imao vremena i prostora sažalijevati se nad tuđim nevoljama... Blizina konkretne i trenutačne smrti pokidala je sve ljudske veze satkane od ljubavi, suosjećanja i brige za druga ljudska bića."