Prije desetak godina počeli smo se miriti s novom stvarnošću koja nam je sugerirala da je tehnološki napredak nadvladao aktualnu doktrinu liderstva i menadžmenta kojom smo se koristili - redukcionističku paradigmu koja je odlično funkcionirala još od Taylora. Međutim, tada smo se nenadano suočili s novim tehnološkim tsunamijem – širokopojasnim internetom, pametnim telefonima, eksplozijom društvenih mreža – novim čimbenicima koji crpe moć iz izvirućeg nelinearnog ponašanja, a ne iz pukog zbroja komponenti. Novi tehnološki val prouzročio je kompleksne probleme – izazove koji su, kako je Warren Weaver lijepo uočio prije sedamdesetak godina, „odbili prepustiti se redukcionističkoj analizi“.
Poput Taylora i mi smo vremenom otkrili kako tehnologije koje potiču izazove u sebi istovremeno kriju rješenja. Primjerice, Taylor je u širenju mehanizacije uvidio mogućnost širokopojasnog uvođenja replikabilnih procedura visoke učinkovitosti; slobodan protok podataka nama je širom otvorio vrata novih svjetova timskog rada, razmjene i suradnje. U 2003. godini organizacijske norme koje smo koristili u kontekstu informacija proizlazile su iz zastarjele tehnološke stvarnosti: tijekom ljudske povijesti kopirati i prenositi informacije oduvijek je bilo skupo. Međutim, u posljednjih petnaestak godina troškovi kopiranja, dijeljenja, prijenosa i manipulacije podacima pali su doslovce na nulu. Upravo to omogućilo nam je da iste dijelimo na nove načine te, posljedično tome, osnažujemo ljude novim razinama autoriteta. 

U tom smislu treba naglasiti kako možemo svjedočiti lijepoj povijesnoj simetriji konceptualne estetike naše organizacije koja je, poput Taylorove, vizualno zrcalila aktualne tehnologije. Primjerice, dok je Taylor razvijao uredne, mehaničke organizacijske strukture i oblike kako bi izvukao najbolje iz uredno posloženih strojeva u tvornicama, naša mreža nalikovala je zmijolikim, preklapajućim, kontinuirano mijenjajućim strukturalnim formama weba. Dok su se Taylorove menadžerske strukture uglavnom fokusirale na inpute i outpute – prateći logiku proizvodne linije – mi smo naše gradili na ekosustavu podijele informacija nalik crowdsourcingu ili arhitekturi prilagodljivih, evolutivnih web stranica poput Wikipedije na kojima korisnici dijele ogromne količine informacija, a pojedinci imaju ovlasti mijenjati sustav.

Na isti način na koji je znanstveni menadžment fuzionirao Smithova promišljanja o efikasnosti s novom tehnološkom erom u svrhu stvaranja nove vrste organizacije, vremenom smo otkrili da je naša doktrina – napajajući se na idealu demokratske suradnje - rezultirala u fundamentalno novoj snazi: svojevrsnom Informacijskom Task Forceu. 

U operativnoj postrojbi Task Force još uvijek postoje činovi, a svaki je član svrstan u neki od timova pod nečijom komandom. Međutim, sada svi jako dobro razumijemo da smo zapravo čvorovi mnogo šire mreže. Vizualiziramo li našu postrojbu na papiru, pred nama će se manifestirati grafika u obliku mreže i čvorova, a ne klasična hijerarhija s brojnim hijerarhijskim razinama. Kako bismo porazili mrežu, morali smo se transformirati u mrežu. Morali smo postati „tim timova“.