Vremenom smo također shvatili kako u okvirima kompleksnog okruženja najveći problemi gotovo uvijek proizlaze iz samog liderstva – unatoč zapanjujućim sposobnostima ljudskog promišljanja stvarnost je pokazala da odlučivanje u složenim okolnostima jednostavno nije dovoljno kvalitetno. A iskustvo nam je pokazalo da pristup „više rada“ i „više truda“ radi ovladavanja morem informacija i "hitnih" zahtjeva ne pomaže previše. Autor Dan Levitin o tome kaže:
U 2011. godini prosječni Amerikanac dnevno je konzumirao pet puta više informacija nego 1986. godine – otprilike 175 dnevnih novina?! U slobodno vrijeme, dakle ne onda kada radimo, svatko od nas obradi 34 gigabajta informacija odnosno 100.000 riječi svaki dan. 21.274 svjetskih TV postaja svakoga dana proizvede 85.000 sati programa. Čovjek u prosjeku svakoga dana pogleda pet sati TV programa – otprilike 20 gigabajta audio vizualnog materijala. 

Za razliku od ne tako davne prošlosti, kada je obrazovana osoba mogla tvrditi da je „dobro upoznata s relevantnim znanjem na određenom području ekspertize“, eksplozija informacija kojoj svjedočimo posljednje desetljeće učinila je navedenu tvrdnju smiješnom.
Instinktivni i logični pristup problemu preopterećenosti informacijama (engl. information overload) ogleda se u tome da se lideru omogući kvalitetniji i brži pristup informacijskim tijekovima: oprema ga se barem dvama pametnim telefonima, spaja na sustav na kojem istovremeno na više monitora može pratiti informacije s terena – doslovce u trenutku njihova nastajanja. Međutim, pravi problem ne krije se u liderovu pristupu informacijama već u sposobnosti apsorpcije i interpretacije. Nije problem „više raditi“ i „više se truditi“. No, koliki su realni kapaciteti ljudskog bića da prvo „proguta“, a potom „provari“ servirano? Brojne studije pozornosti (engl. attention studies) pokazale su kako ljudi promišljeno funkcioniraju samo kada prate jednu situaciju u određenom trenutku, te da multitasking dramatično umanjuje čovjekovu sposobnost učinkovitog izvršenja zadataka koji traže kognitivnu koncentraciju. Shodno tome, ideja da će bilo koji "herojski lider" – opremljen najmodernijim komunikacijskim i drugim tehnološkim dostignućima – učinkovito pratiti i kontrolirati tisuće marioneta na različitim „pozornicima igre“ posve je nerealistična, da ne kažem smiješna. 


Moderno liderstvo: od šahista do vrtlara 

Kao igra koja se i danas smatra ultimativnim strateškim obračunom dvoje igrača, šah se prvi put pojavio u 6. stoljeću nove ere u istočnoj Indiji. Osim toga što je zabavljao pripadnike uzvišenog plemićkog staleža, šah se vrlo brzo počeo koristi kao alat za podučavanje strateškog promišljanja lidera. 

Šahovske figure - kralj, kraljica, top, lovac, skakač i pješak – različito se ponašaju u igri. Iako su najbrojniji, pješaci su najmanje okretni. Kraljica je najokretnija te je radi toga najubojitija figura. Kralja, koji ima slabe napadačke sposobnosti, mora se pažljivo čuvati od protivnika. Pa ipak, niti jedna figura ne može samostalno funkcionirati. Poanta je u tome da se sinkronizirano brane ili napadaju. Niti jedna figura ne pokreće se radi njezine jedinstvene vlastite perspektive. Šahist (lider) samostalno promatra, odlučuje i djeluje.
Promatrane sa strane, aktivnosti Task Forcea u Iraku 2004. godine nalikovale su partiji šaha, preciznije, brzopoteznog šaha kada su igrači suočeni s popriličnim vremenskim ograničenjem za odigravanje poteza. U sukobu s Al Kaidom - osnažen prvoklasnom tehnologijom praćenja situacije na terenu - kao lider izuzetno izvježbane skupine profesionalaca jedinstvenih mogućnosti našao sam se u iskušenju da jedinicom upravljam na isti način na koji šahist upravlja figurama; na isti način na koji bi vas Bobby Fischer ili Garry Kasparov nemilosrdno „stiskali“ sve do konačnog šah-mata. 

Pa ipak, u mojem slučaju metafora igre šaha brzo se raspala. Čak i u svom najbržem obliku, šah ostaje rigidno iterativna igra u kojoj protivnici naizmjenično razmjenjuju poteze. Međutim, irački sukob 2004. godine nije se odvijao prema takvom protokolu. Neprijatelj je, naime, pomicao više „figura“ istovremeno i napadao nas u brzim sljedovima ne čekajući pritom na naš odgovor (sljedeći korak).

Napade su izvodili tolikom brzinom da je ubrzo postalo jasno kako isti nisu rezultat svjesnog odlučivanja udaljenih lidera u njihovoj hijerarhijskoj strukturi već organskih reakcija njihovih postrojbi na prvoj crti bojišnice. Iako njihova strategija najvjerojatnije nije bila unaprijed osmišljena, izvrsno se uklapala u složene uvjete borbenog okruženja.