Pazio sam da unutar postrojbe kontinuirano osiguravamo moguďż˝nosti i prilike za prakticiranje liderstva. Primjerice, svakoga dana nekolicina obavještajnih analitiďż˝ara, redom mladih ljudi koje nisam osobno poznavao, dobila bi zadatak da izvještavaju s udaljenih lokacija - poput ameriďż˝ke ambasade u Sanaeu u Jemenu, Agencije za nacionalnu sigurnost u Fort Meadeu ili male baze na granici Afganistana i Pakistana. Sjedeďż˝i u maloj sobi, ďż˝esto sami, morali su stoga prolaziti kroz zastrašujuďż˝e iskustvo izravnog raportiranja i prezentiranja informacija šezdesetogodišnjem generalu te poveďż˝oj grupi vrlo iskusnih ratnika i obavještajaca. Kasnije smo saznali kako mnogi meďż˝u njima noďż˝ prije uopďż˝e ne bi spavali od nervoze. Shodno tome, meni je bilo vrlo jednostavno prirediti im ili lijepo ili zastrašujuďż˝e iskustvo.

Kad bi konaďż˝no došao na njih red te kada bi se njihovo lice iznenada pojavilo na glavnom ekranu, pozdravio bih ih imenom što bi ih vidno pozitivno iznenadilo i opustilo. Unatoďż˝ tome što su bili barem osam nivoa niďż˝e u zapovjednom lancu, udaljeni bezbroj kilometara, „njihov general“ znao je njihovo ime. Sjajno! Kako li sam samo znao njihovo ime? Jednostavno: prije svake konferencije pripremio bih "chat listu" dnevnih brifinga kako bih razgovore zapoďż˝eo jednostavnom malom gestom koja ďż˝e, vjerovao sam, ublaďż˝iti mladiďż˝ima napetost. 

Tijekom brifinga, maksimalno sam se trudio paďż˝ljivo pratiti razgovore. Na kraju bih uvijek nešto pitao. Iako mi odgovor najďż˝ešďż˝e nije bio toliko vaďż˝an mladiďż˝ima sam ďż˝elio pokazati da sam pozorno slušao te da raďż˝unam na njihov doprinos. Iako bi se neki meďż˝u njima uznemirili zbog pitanja, kasnije sam doznao oďż˝ekivano: na koncu su se uvijek radovali radi prilike koja im se pruďż˝ila da ispred visokog zapovjedništva pokaďż˝u vlastito znanje. 

Posebno sam pazio da u sluďż˝aju lošeg izvještavanja izbjegnem javno poniďż˝avanje mladih ďż˝asnika. Stoga bih ih svejedno pohvalio pred širokim auditorijem ostavljajuďż˝i kolegama da ih sutradan, u miru, savjetuju o tome kako da bolje odrade zadatak. Kada bismo kroz proces prošli na ďż˝eljeni naďż˝in, analitiďż˝ar bi O&I konferenciju napustio s velikim samopouzdanjem, predan realizaciji zajedniďż˝kog cilja. 

U to vrijeme "hvala" mi je postala najvaďż˝nija fraza, a pozornost i entuzijazam najsnaďż˝nije odrednice ponašanja. S bijesom i frustracijama obraďż˝unavao sam se u radnoj sobi, okruďż˝en pouzdanim savjetnicima. Za razliku od svakodnevnog O&I sastanka koji nije trpio petljanje i sarkazam. Više od iďż˝ega drugoga, O&I sastanci zahtijevali su ogromnu, nevjerojatno iscrpljujuďż˝u samodisciplinu. Pa ipak, unatoďż˝ svemu nisam ďż˝elio propustiti izvanrednu priliku za vodstvo vlastitim primjerom.

Još bih ďż˝elio naglasiti kako sam u to vrijeme razvio praksu koju sam nazvao "glasno promišljanje". Rijeďż˝ je o metodi koju sam spontano razvio, a radi se o tome da bih glasno ponovio ono što sam ďż˝uo kako bih precizno opisao vlastitu interpretaciju primljenih informacija i vlastite ideje o tome što bismo na temelju njih trebali ďż˝initi. Time sam zapovjednicima ďż˝elio omoguďż˝iti da kvalitetno prate (i korigiraju) moj tijek misli kako bi još bolje razumjeli moj naďż˝in razmišljanja. Nakon toga, u nastojanju da ojaďż˝am osnaďż˝enu egzekuciju, od podreďż˝enih bih obiďż˝no traďż˝io da mi kaďż˝u koje bi aktivnosti trebalo poduzeti te da mi iznesu osobna promišljanja o sljedeďż˝im koracima. 

Liderima nije lako "glasno promišljati". Štoviše, metoda se popriliďż˝no jednostavno moďż˝e prometnuti u neugodno iskustvo. Eventualno neznanje u trenutku svima postaje oďż˝igledno, a nasilno pokazivanje i dokazivanje ekspertize u zaďż˝etku je osuďż˝eno na neuspjeh. Meďż˝utim, vremenom sam nauďż˝io kako ljudi odliďż˝no prihvaďż˝aju i izuzetno cijene tzv. „glupa pitanja“ i priznanje kada otvoreno kaďż˝em da nešto ne znam. Takoďż˝er sam nauďż˝io kako traďż˝enje mišljenja i savjeta uvijek rezultira poštovanjem. Sve u svemu, suštinska poruka koju smo osnaďż˝ivali na O&I konferencijama ogledala se u tome da „mi imamo problem koji samo mi moďż˝emo razumjeti i riješiti“.

Vrtlari sade i ubiru. Pa ipak, više od svega sluďż˝e i njeguju. Biljke se zalijevaju, zemlja se gnoji, a korov uklanja. Mnogo vremena provodi se hodajuďż˝i vlaďż˝nim stazama ili puzeďż˝i na koljenima dok se ne pregledaju sve stabljike. Redoviti obilasci dobrih vrtlara ne predstavljaju puku gestu brige - veďż˝ ostavljaju za sobom osnaďż˝ene usjeve. Isto je s liderima. 

"Obilaďż˝enje bojišnice" (engl. battlefield circulation) vojni je izraz najbliďż˝i vrtlarenju koji se odnosi na obilaske lokacija i jedinica od strane viših lidera. Vremenom sam otkrio kako spomenutoj aktivnosti, kao i svemu drugome, neobiďż˝no koriste dvije stvari:
- paďż˝ljivo planiranje, 
- usredotoďż˝ena egzekucija. 

Veďż˝ina obilazaka ima više ciljeva: 
- proširiti i produbiti liderovo razumijevanje situacije, 
- prenijeti smjernice borbenim jedinicama, 
- voditi, 
- inspirirati. 

Uďż˝inkovitim „obilaďż˝enjem bojišnice“ istovremeno se mogu realizirati sva tri cilja, dok neuďż˝inkoviti obilasci podreďż˝ene nerijetko bespotrebno zbunjuju i demoraliziraju.