Politolog Brian Danoff pojašnjava kako je Tocqueville lidere smatrao "odgovornima za edukaciju građana te za unošenje svrhovitosti u njihovo poimanje slobode". Riječju, lidere je smatrao odgovornima za kontinuirano pojašnjavanje važnog pitanja: "Čemu sloboda zapravo služi?" Navedeno zadire u samu srž demokracije i demokratskog poretka: u političke strukture koje prisvajaju autoritet odlučivanja iako su - na neki način – decentralizirane od svojih birača po čemu se posve razlikuju od monarhija i oligarhija u kojima je autoritet odlučivanja koncentriran u monarhu ili oligarhu. Shodno tome, za uspješno funkcioniranje demokratska društva traže visoku razinu javne političke svjesnosti. Jer, ako kojim slučajem ljudi nisu dovoljno educirani za informirano odlučivanje na biralištima, sustav povratnih informacija na kojima demokracija počiva jednostavno neće funkcionirati. U protekla dva stoljeća svjedočimo proliferaciji demokratskih vlada širom svijeta što naoko sugerira da je sam akt demokratske decentralizacije dostatan za uspjeh. Međutim, kako Tocqueville ističe, u nedostatku odgovarajućeg konteksta ne može se kvalitetno odlučivati (primjereno izabirati): demokracije poput američke dugoročno mogu opstati isključivo uz "primjerenu naobrazbu". Riječju, prije negoli iskoristi sve prednosti osnažene egzekucije, sustav zahtijeva razvoj zajedničke svjesnosti. 

Tocqueville je, dakle, odmah prepoznao kako je osnaživanje bez konteksta suštinski problematično te da neminovno uzrokuje probleme. Radi se, naime, o osnovnom riziku s kojim se suočavaju tradicionalne hijerarhijske organizacije kada se ceteris paribus odluče bez promišljanja „spustiti“ sav autoritet na prve linije (nešto slično prouzročilo je financijsku krizu 2008. godine koju su u velikoj mjeri potaknuli mladi, neiskusni financijski stručnjaci kojima se dalo previše slobode i premalo smjernica, op.ur.). Istina je, dakle, da organizacije trebaju osnažiti svoje ljude, ali tek nakon što odrade veliki posao izgradnje zajedničke svijesti. Navedeno se mnogo teže postiže u situacijama kada se pokušavaju realizirati konstruktivni ciljevi: AQI je uspijevala osnažiti svoje ratnike unatoč tome što im zajednička svjesnost nije bila previše razvijena. S obzirom na to da im je osnovna misija destrukcija, preciznost i koordinacija nisu im bile toliko važne. Međutim, u većini ljudskih djelatnosti koje nastoje odgovoriti na izazove kompleksnog okruženja - od upravljanja opskrbnim lancem preko distribucije i marketinga pa sve do upravljanja državom i nacijom – konstruktivni ciljevi esencijalno su važni za realizaciju misije. Osnažena egzekucija bez zajedničke svijesti vrlo je opasna.

Slično tome, vremenom smo naučili kako je zajednička svjesnost – sama po sebi – istovremeno moćna, ali u konačnici nedostatna. Naime, iako ćemo stvaranjem holističke svijesti i poticanjem interakcija stvoriti kohezivno okruženje u kojem članovi dijele svrhu, na koncu ipak nećemo osloboditi maksimalne potencijale organizacije. Zašto? Zato što sustav u kojem dugo vremena nema decentralizacije odgovornosti i autoriteta stvara frustrirane djelatnike koji nemaju mogućnost djelovati na temelju novih uvida. Stoga svi dobici - u vidu poboljšane kohezije, usklađivanja i motiviranosti - u trenutku nepovratno nestaju. Prema tome, kao što osnaživanje bez podijeljene svjesnosti ne funkcionira tako ni podijeljena svjesnost bez osnaživanja također ne funkcionira. 

Zajednička svjesnost pažljivo se održava i njeguje pomoću centraliziranih foruma (fizička mjesta, sastanci ili posebni mediji na kojima se otvoreno razmjenjuju ideje i stavovi o specifičnim pitanjima i problemima) na kojima se ljudi okupljaju. S druge strane osnažena egzekucija radikalno je decentralizirani sustav potiskivanja ovlasti i odgovornosti do krajnjih rubova organizacije. Korištene zajedno, postale su sama suština odnosno pulsirajuće središte naše transformacije koje nam je pomoglo da postanemo kohezivna cjelina – mnogo agilnija nego što to isprva sugerira naša veličina. Za razliku od pojedinih opcija s MECE liste [MECE načelo odnosi se na specifični princip grupiranja i separiranja opcija u podgrupe koje su „međusobno isključive“ (engl. ME - mutually exclusive) i „kolektivno cjelovite (engl. CE-collectively exhaustive). Načelo je krajem 1960-ih godina razvila Barbara Minto u McKinsey&Company za potrebe strateške analize, op.ur.] nijedna od dviju kategorija ne može se ustanoviti sama; tek kada se spoje u jednu neodvojivu cjelinu pokreću organizaciju u željenom smjeru. Kao što je to slučaj sa spajanjem individualnih članova u jedan tim te kao što je slučaj sa spajanjem komponenti u kompleksni sustav, ujedinjenjem zajedničke svjesnosti i osnažene egzekucije dolazi se do zbroja koji je veći od puke sume dijelova. 

Brzina i međuovisnost modernog okruženja utječu na kompleksnost. Ujedinjenjem zajedničke svjesnosti i osnažene egzekucije stvaramo prilagodljivu organizaciju sposobnu odgovoriti na kompleksne probleme.
U Task Forceu zajedničku svjesnost koristili smo za „ispumpavanje informacija“ iz sustava, osnažujući ljude na svim razinama, te smo posve redefinirali ulogu lidera koji više nisu bili „sveznajući heroji“ nego „vrtlari“. Pa ipak, takva postignuća vjerojatno ne bi bila ostvariva prije dvadeset, deset, možda čak ni pet godina – prvenstveno zbog tehnologije.