CIJELI TEKST
Jednog lijepog rujanskog poslijepodneva 1991. godine – čini mi se da je bio petak – zakoračio sam u konferencijsku dvoranu Mont Fleur centra smještenog u planinama iznad Cape Towna. Nemiran i uzbuđen znatiželjno sam razmišljao hoće li se išta bitno tamo dogoditi. Nisam tada znao da ulazim u vikend koji će mi život preokrenuti naglavačke.
Metoda scenarij planiranja u južnoafričkom kontekstu
Godinu dana ranije, u veljači 1990., južnoafrički predsjednik F. W. de Klerk neočekivano je najavio oslobađanje Nelsona Mandele nakon 27 godina zatvora, legalizaciju Mandelina Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC – African National Congress) i ostalih oporbenih stranaka te početak dijaloga o političkoj tranziciji zemlje. Davne 1948. godine vlada bjelačke manjine uvela je tzv. „aparthejd“ - sustav rasne segregacije i ugnjetavanja crnačke većine - koji je pucao pod žestokim nasrtajima oponenata 1970-ih i 1980-ih godina. Sustav aparthejda, kojeg je UN nazvao "velikim zločinom protiv čovječnosti", svjetska javnost svo vrijeme je osuđivala, a protiv tog sustava često se prosvjedovalo u JAR-u i širom svijeta. Zbog aparthejda JAR-u su više puta izrečene gospodarske sankcije.
De Klerkova neočekivana najava pokrenula je dotad neviđeni te istovremeno posve nepredvidivi proces nacionalne transformacije. Kao na pokretnoj traci svaki mjesec redovito su se izmjenjivali dramatični usponi i padovi. Brojne izjave, deklaracije i zahtjevi političara, aktivista, crkvenih lidera i poslovnih ljudi tražile su svoj put do svijesti građana. To je bilo vrijeme masovnih demonstracija popularnih narodnih pokreta koje su pomno pratili policija i vojska. Osim toga, na sceni se dogodila proliferacija pregovaračkih sastanaka: velikih i malih, formalnih i neformalnih, javnih i tajnih.
U to vrijeme Južnoafrikanci su istovremeno bili uzbuđeni, zabrinuti i veoma zbunjeni. Unatoč tome što su dobro znali kako se situacija mora promijeniti, nisu se mogli složiti oko toga kako bi to trebalo učiniti te kako bi budućnost trebala izgledati. A ta neslaganja ponekad su bila žestoka, a ponekad veoma nasilna. Sve u svemu, u takvoj situaciji nitko nije znao kako bi transformacija trebala izgledati te može li se uopće sprovesti mirnim putem.
Profesori Pieter le Roux i Vincent Maphai s ANC-ovog Sveučilišta Western Cape smatrali su da bi na jednome mjestu trebalo okupiti raznoliku skupinu novih nacionalnih lidera kako bi razgovarali o alternativnim transformacijskim modelima. Vjerovali su da im u tome može pomoći metoda scenarij planiranja kojom se uspješno koristila multinacionalna naftna kompanija Royal Dutch Shell. Smatrali su da će u procesu sustavne izrade seta priča o mogućoj budućnosti dobiti odgovore koje su tražili. Upravo u to vrijeme radio sam u Shellovom odjelu za planiranje, u sjedištu tvrtke u Londonu. Le Roux me zamolio da moderiram sastanke njegove grupe, a ja sam oduševljeno prihvatio. Tako sam se jednog prelijepog rujanskog poslijepodneva našao na Mont Fleuru.
U Shellu sam obavljao dužnost vođe tima za izradu scenarija o mogućoj budućnosti radi boljeg razumijevanja globalnog političkog, ekonomskog, socijalnog i ekološkog konteksta tvrtke. Uprava Shella koristila je naše scenarije, zajedno s onima koji su se bavili promjenama na tržištu energenata, kako bi bolje razumjela što se događa u nepredvidivom poslovnom okruženju te kako bi na temelju tih spoznaja razvila primjerene korporativne strategije i planove. Metodu adaptivnog scenarij planiranja kompanija je koristila od davne 1972. godine kada je briljantni francuski planer Pierre Wack konstruirao niz priča o mogućim disrupcijama na globalnom naftnom tržištu.