Nakon TSP-a: Nove priče za novu realnost

Adam Kahane Adam Kahane, partner u tvrtci Generon Reos LLC (www.reospartners.com) koja se bavi savjetovanjem na području inovacija u kompleksnim društvenim sustavima. Autor je knjige Solving Tough Problems: An Open way of Talking, Listening and Creating New Reealities (2004.).

Jednostavni, pravocrtni ili sigurni način transformacije kompleksnog društvenog sustava jednostavno ne postoji. Posljednjih dvadesetak godina, koliko se aktivno bavim TSP projektima, svjedočio sam brojnim uspjesima, ali i neuspjesima metode. No, još bi bolje bilo kazati da u mnogim slučajevima nisam ni znao je li projekt uspješan ili neuspješan. TSP proces transformira sustav tako što transformira ključne aktere i njihove aktivnosti. Danas mogu kazati da metoda nije toliko izravna i neposredna koliko sam mislio da jest nakon Mont Fleura. Pjesnik Gil Scott-Heron jednom je prilikom rekao: „Prava revolucija događa se kada ljudi promijene perspektivu iz koje sagledavaju stvari. No, o takvoj revoluciji – ma kako ona duboka i značajna bila - neće se raspravljati na televiziji." TSP proces generira opipljive i vidljive promjene u stvarnom svijetu pomoću suptilnih, nevidljivih i nelinearnih promjena u sudionicima.
                                
Najvažnije iskustvo koje mi je pomoglo razumjeti prave učinke metode dogodilo se u Kolumbiji. Projekt Destino Colombia osmišljen je 1995. godine, ali je nedugo potom zamro. No, 1996. neočekivano je oživio. Godine 1997. TSP tim sastao se na trima radionicama, da bi se 1998. i 1999. godine spoznaje, uvidi i zaključci projekta proširile zemljom. Godine 2004. projekt je službeno umirovljen. No, to nije bilo sve. Godine 2007. iz više izvora čuo sam kako projekt nastavlja utjecati na društvena kretanja u toj zemlji. Na koncu je 2012. godine predsjednik Kolumbije javno izjavio da projekt Destino Colombia „još uvijek živi“, da zapravo nikada nije umirovljen te da predstavlja „osnovni politički lajtmotiv njegove nove vlade“. Iz kolumbijskog i drugih iskustava naučio sam da se u slučaju TSP projekta morate potruditi da posao odradite najbolje što možete, a da nekakav konačni uspjeh ili neuspjeh – kao i većinu stvari u životu – jednostavno ne možete kontrolirati ni predvidjeti. Bhagavad Gita, sveti tekst Hindusa, o tome jasno i nedvosmisleno kaže: „Djela su vaša. Plodovi vaših djela nisu vaši.“
 
Kolumbija baštini dugu povijest nasilnih sukoba. Toliko dugu da je domaća akademska zajednica stvorila novu disciplinu naziva "nasiljologija" (engl. violentology). U prvoj polovici 1900-ih na prostoru Kolumbije odigrala su se dva krvava građanska rata od kojih je drugi nazvan jednostavnim i nedvosmislenim imenom "Nasilje". Počevši od 1960-ih, zbog kontinuiranih sukoba vojske, trgovaca drogom, kriminalnih bandi, ljevičarskih gerilaca i desničarskih paravojnih snaga narod je trpio nevjerojatno nasilje. Njihove međusobne sukobe, koji su se odvijali prema obrascu „svatko sa svakim“ obilježile su brojne otmice, pogubljenja, masakri i područja zabrane kretanja. Unatoč tome, zvuči nevjerojatno da je svo to vrijeme zemlja uspijevala održavati demokratsku vladu, dinamični poslovni sektor i aktivno civilno društvo. Suočena s ogromnim izazovima, Kolumbija je iskazala iznimne kapacitete za nošenje s problemima.
 
Godine 1995. poduzetnik Manuel José Carvajal u novinama je pročitao tekst o Mont Fleuru te je istog trena pomislio kako bi TSP projekt mogao pomoći Kolumbijcima da pronađu izlaz iz zapetljane mreže beskonačnih sukoba. O ideji je počeo raspravljati s poznanicima te s drugim uglednicima s kojima su ga poznanici povezali. Nažalost, podrška je bila klimava pa nije bilo prostora i načina da se išta pokrene. Onda je jednoga dana sasvim slučajno upoznao Juana Manuela Santosa, bivšeg novinara koji je postao političar, osobu koja se neovisno o Mont Fleuru bavila sličnom idejom. Nakon nekoliko tjedana njih dvoje zajednički su organizirali veliku konferenciju nacionalnih dionika kako bi iz prve ruke osjetili ima li stvarnog interesa za projekt.
 
Na konferenciji su sudjelovali brojni visoki politički, poslovni, vojni, crkveni i akademski lideri te gerilci koji su pristali javiti se telefonom s tajnog mjesta. Sudionici su istovremeno bili veoma uzbuđeni i veoma nervozni što su se našli u tako neobičnoj i heterogenoj grupi. Primjerice, gradski vijećnik Komunističke partije, pomno prateći kretanje paravojnih militanata na drugom kraju dvorane, upitao je Santosa: „Čekaj malo… zar stvarno očekuješ od mene da sjednem za isti stol s čovjekom koji me pet puta pokušao ubiti?" Ne trepnuvši, Santos mu je odgovorio: „Naravno! Upravo to očekujem od tebe! Imaš li neku bolju ideju koja će ga natjerati da šesti puta ne pokuša isto?“


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu