Mont Fleur radionice 

Tijekom povijesti često smo svjedočili istom obrascu: velike invencije redovito nastaju iz velike potrebe! Upravo je tako bilo u Južnoj Africi 1991. godine kada je nastajao projekt transformativne preobrazbe pomoću metode scenarij planiranja. Le Roux i Maphai inicijalno su namjeravali razviti niz scenarija radi formiranja kvalitetnog oporbenog odgovora Wackovim i Sunterovim scenarijima – izrađenima u Anglo Americanu i Old Mutualu (najveća banka u JAR-u) - koje je koristio establišment. Zbog toga je Mont Fleur projekt nosio prvotni radni naziv "Alternativna scenarij vježba ljevice."

Kada sam s Le Rouxom počeo razgovarati o profilu ljudi koje bismo trebali uključiti u tim predložio sam mu da nikako ne zaboravi „čudne biljke”: ljude koji će kontinuirano poticati grupu da južnoafričku situaciju sagledava iz niza izazovnih alternativnih perspektiva. Le Roux i njegovi sveučilišni suradnici djelomično su me poslušali, a djelomično nisu. Oni su, naime, radni tim sastavili na posve drugačiji način negoli smo to činili mi u Shellu – te su u Mont Fleur grupu uključili sve lidere čijim se prisustvom stvarala mikro-cjelina koja je odlično opisivala socijalno-političko-ekonomsku stvarnost sustava u nastajanju. 

Ključni inovativni uvid organizatora ogledao se u njihovu inzistiranju na velikoj raznolikosti i prominentnosti tima kako bi grupa odmah u startu razumjela veliku kompleksnost južnoafričke situacije te kako bi se zaključci rada grupe vjerodostojno predstavili cijeloj zemlji. Tom metodom organizatori su regrutirali 22 pronicljivih i utjecajnih ljudi iz redova političara, biznismena, sindikalista; akademika i aktivista; crnaca i bijelaca; ljevičara i desničara; oporbenjaka i predstavnika establišmenta. Riječju, stvorili su izvanrednu grupu velikog potencijala. Neki od njih - u dugotrajnim bitkama za budućnost zemlje - do tada su podnijeli velike žrtve aparthejda te su bili neopravdano zatvarani, proganjani i neformalno osuđivani na život u skrivanju. Mnogi članovi grupe nisu se međusobno poznavali, mnogi se nisu slagali, a mnogi su iskazivali otvoreno neprijateljstvo prema nekim drugim članovima. Pa ipak, prema nekim karakteristikama bili su svi isti: pronicljivosti uma i snazi volje. Na imanje Mont Fleur stigao sam istovremeno radostan i sumnjičav; radovao sam se susretu s odabranim iznimnim pojedincima, a sumnjičav sam bio jer nisam previše vjerovao da tako raznolika grupa može doći do ikakvog konsenzusa. 

Odmah po dolasku zaprepastile su me zatečene vibracije: već nakon prvih trenutaka druženja jasno je bilo da je ekipa sretna što je zajedno te da zrači posebnom energijom. Prvi dojmovi potvrdili su se sljedećih dana. Afrička riječ „aparthejd“ doslovce prevedena znači "odvajanje" - većina članova nikada ranije nije imala priliku participirati u rasno miješanoj grupi, pogotovo na tako poticajnom i opuštenom skupu. Međutim, to im nimalo nije smetalo da urone u duboke i vrlo kreativne dijaloge, u manjim grupama, za stolovima konferencijske dvorane, u šetnjama planinom, na klupama u vrtu ili uz jelo i domaće vino. Žestoko su propitivali jedni druge, objašnjavali, zagovarali, branili, dokazivali, svađali se i zbijali šale. Posve neočekivano, slagali su se oko brojnih pitanja što me podjednako zateklo i oduševilo. 
Prema metodi scenarij planiranja sudionici ne iznose vlastita predviđanja o tome što će se dogoditi ili što bi se trebalo dogoditi već razgovaraju isključivo o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Opisani suptilni pomak orijentacije promišljanja na Mont Fleuru otvorio je prostor za posve nove i drugačije razgovore. Na početku radionice tim je stvorio 30 različitih priča (scenarija) o mogućoj budućnosti JAR-a. Posebno je interesantno to što su sudionici sudjelovali u stvaranju priča u suprotnosti sa službenim narativima njihovih organizacija, te također priča koja su bile usklađene s prevladavajućim mainstream uvjerenjima. Za neke scenarije smatrali su da su vjerojatni, a za druge da su realno teško ostvarivi. 

Trevor Manuel, šef ANC-ova Odjela za ekonomsku politiku, osmislio je scenarij čileanskog tipa "Rast kroz represiju" kao izazov ANC-ovom sloganu "Rast preraspodjelom". Mosebyane Malatsi, „ministar gospodarstva u sjeni“ radikalnog Panafričkog kongresa (PAC) – poznatog po sloganu "Jedan bijelac, jedan metak" – osmislio je scenarij u kojem Kineska narodnooslobodilačka vojska dolazi pomoći oporbenim oružanim snaga nakon čega zajedno pobjeđuju južnoafričku vladu. Međutim, čim je predao nacrt takvog scenarija shvatio je kako je vjerojatnost da se upravo to dogodi minimalna, što ga je naknadno nagnalo da odustane od početne ideje. 

Howard Gabriels, zaposlenik zaklade Friedrich Ebert (njemačke socijaldemokratske zaklade koja je bila najveći sponzor projekta) i bivši dužnosnik socijalističke Nacionalne unije rudara, kasnije se osvrnuo na kvalitetu otvorenosti u prvom krugu radionica: 
Zastrašujuće mi je bilo pogledati u budućnost bez „fige u džepu“. U to vrijeme vladala je sveopća euforija oko budućnosti zemlje. Pa ipak, strah da bi se moglo dogoditi nešto loše, primjeric, da ujutro otvorite novine i pročitate da je Nelson Mandela ubijen, bio je velik. Zastrašujuće je bilo tako razmišljati o budućnosti. Odjednom se nađete izvan zone komfora. Gledate u budućnost i počinjete raspravljati o kapitalizmu, slobodnom tržištu, socijaldemokraciji i komunizmu. Sve što znate, što ste godinama učili, zapravo ništa ne vrijedi. Ljudi koje sam smatrao konzervativnima artikulirali su vrlo radikalnu budućnost i obrnuto. No, nitko nije imao ništa napismeno… nešto na što bismo se svi zajedno mogli osloniti. Sve paradigme nestale su u trenutku.