Kada koristiti TSP - transformativno scenarij planiranje 

Po završetku projekta Mont Fleur 1992. godine dvojako sam se osjećao: nadahnuto i nesigurno. Naime, bilo mi je posve jasno da je korištena metodologija pridonijela promjenama u Južnoafričkoj Republici i to me činilo sretnim, radosnim i pomalo ushićenim. S druge strane nisam razumio može li se uopće, a ako može – na koji način – transformativno scenarij planiranje koristiti i u nekom drugom kontekstu? U nekoj drugoj situaciji? Ako bismo metodologiju nazvali „uspješnom“, postavlja se pitanje koje outpute bi trebala generirati te koje inpute bismo joj trebali osigurati? Također se nameće bitno pitanje: koji su koraci/faze najvažniji za generiranje željenih outputa? 

Navedena pitanja potaknula su me da pokrenem istraživanja kojima se sada bavim već otprilike dvadesetak godina. Nakon preseljenja u JAR 1993. godine počeo sam surađivati s ljudima koji su nastojali riješiti kompleksne probleme. U tome sam imao sreće pa sam vrlo brzo pronašao kolege s kojima sam surađivao na brojnim projektima, bavio se različitim izazovima, različitog opsega, u različitim zemljama, s različitim akterima, koristeći se različitom metodologijom. Spomenuta iskustva pružila su mi mnogo prilika za razne pokušaje, mnogo prilika za pogreške i isto toliko prilika za učenje. Vremenom sam pronalazio odgovore na moje nedoumice. 

Južnoafrički kontekst koji je iznjedrio seriju Mont Fleur scenarij radionica na kraju se pokazao kao specifičan primjer općenite situacije. Shodno tome, zaključujem da transformativno scenarij planiranje koristi u situacijama koje imaju sljedeća tri obilježja: 
Prvo, situacije koje ljudi smatraju neprihvatljivima, nestabilnima ili neodrživima. Riječ je o situacijama koje su takve već neko vrijeme, sada postaju takve ili će vjerojatno postati takve u bližoj ili daljoj budućnosti, a popraćene su osjećajima prestrašenosti, uzbuđenosti ili zbunjenosti. Redovito se radi o situacijama s kojima se ljudi više ne mogu ili ne žele nositi, kojima se ne žele prilagoditi ili od kojih žele pobjeći. U takvim situacijama ljudima najčešće ne preostaje ništa drugo nego da pokušaju preobrazbu. Sudionici projekta Mont Fleur, primjerice, aparthejd su smatrali neprihvatljivim, nestabilnim i neodrživim, a otvorene političke pregovore prilikom da doprinesu promjeni. Drugi hipotetički primjer mogu biti ljudi u zajednici koja situaciju u školstvu smatra neprihvatljivom te je stoga želi promijeniti.

Drugo, riječ je o situacijama koje pojedinci ne mogu sami transformirati – surađujući isključivo sa svojim kolegama i prijateljima. Ma koliko se trudili i željeli jednostavno nisu u stanju nametnuti promjene. Što je veći društveno-političko-ekonomski sustav (sektor, zajednica ili država) u kojem se situacija odvija to je teže uvoditi promjene zbog ogromne kompleksnosti – ogromnog broja aktera, brojnih međuovisnosti, nesigurnosti i nepredvidivih momenata – koja pothvat čini neizvedivim jer je niti jedna osoba ili organizacija ne može kvalitetno pojmiti i interpretirati. Prema tome, jedini pravi pristup takvim situacijama je u multidioničkoj suradnji predstavnika svih dijelova sustava pomoću koje se osvještava cjelokupna složenost radi pronalaska tzv. „intervencijskih poluga“.  Južnoafrikanci su se desetljećima borili protiv aparthejda pokušavajući silom transformirati sustav masovnim prosvjedima, međunarodnim sankcijama i oružanim otporom. Nažalost, od svega toga ništa nije urodilo plodom. Mont Fleur i druge multidioničke radionice održane 1990-ih opskrbile su ih društvenom tehnologijom koja ih je počela smisleno povezivati s drugim akterima iz cjeline sustava. Na prethodnom konkretnom primjeru školstva to bi značilo da se u proces promjena uvjeta obrazovanja u školama uključe svi akteri – učitelji, roditelji, studenti i drugi – a ne samo zabrinuti građani i školska administracija. 

Treće, riječ je o situacijama koje ljudi ne mogu izravno transformirati jer su akteri koji trebaju surađivati na implementaciji transformacije međusobno suviše polarizirani. Akteri se, naime, obično ne mogu složiti oko suštine problema, a kamoli oko rješenja. U najboljem slučaju slažu se oko toga da su suočeni sa situacijom koju smatraju problematičnom, s time da se i dalje ne slažu oko razloga ili intenziteta te problematičnosti. Shodno tome, svaki pokušaj izravne implementacije „rješenja“ najčešće dodatno povećava otpor i rigidnost sustava što nas navodi da zaključimo kako se svaka transformacija mora neizravno implementirati te da proces mora započeti stvaranjem zajedničkog razumijevanja, kvalitetnih odnosa i jasnih namjera. 

Sudionici radionica Mont Fleur redom su se slagali oko toga da je aparthejd problematičan i da ga treba ukinuti. Međutim, u proces su ušli značajno različitih dijagnoza o tome što je u aparthejdu problematično te u propisivanje načina na koji će se isti preobraziti. Metoda scenarij planiranja osigurala im je svojevrsno „zajedničko tlo". Na primjeru problema školstva to bi značilo da je moguće da administratori, učitelji, roditelji i studenti imaju povijest neproduktivnih nesuglasica koja ih priječi da jednostavno sjednu za stol i započnu razgovarati kako bi osmislili zajedničke akcije. Prema tome, može se kazati da je TSP metoda transformativnog scenarij planiranja zapravo metoda koja pomaže ljudima nositi se s kompleksnim problematičnim situacijama koje žele, ali ne mogu unilateralno ili izravno preobraziti. TSP metoda može se koristiti na svim razinama: lokalnoj, sektorskoj, regionalnoj, nacionalnoj ili globalnoj. TSP metoda ne koristi se u svrhu prilagođavanja aktera situaciji ili nametanja preobrazbe ili implementacije nekog prethodno formuliranog prijedloga/rješenja ili odabira između nekolicine prethodno formuliranih prijedloga/rješenja. Riječ je o pristupu kojim se akterima osigurava platforma za kooperativni i kreativni dijalog kako bi se „odglavili“ iz zaglavljenih situacija i krenuli naprijed.