Treća komponenta je rigorozni proces. Suština TSP procesa ogleda se u osmišljavanju niza relevantnih, izazovnih, vjerojatnih i jasnih priča (scenarija) o tome što bi se moglo dogoditi – dakle, ne o tome što će se dogoditi (prognoziranje) ili o tome što bi se trebalo dogoditi (vizionarstvo, želja) — nakon čega tim djeluje na osnovu naučenog u procesu. Jedinstvenost TSP procesa pronalazimo u njegovoj pragmatičnosti i inspirativnosti, racionalnosti i intuitivnosti, povezanosti i propitivanju dominantne paradigme, uronjenosti i odvojenosti od kompleksnosti i sukoba trenutačne situacije. U tom kontekstu također treba kazati kako je budućnost neutralni prostor o kojem akteri podjednako malo znaju. 

Proces TSP-a – organska inovacija nastala na Mont Fleuru – temelji se na procesu adaptivnog scenarij planiranja nastalom u Shellu otprilike dva desetljeća ranije. Iako se oslanja na adaptivno scenarij planiranje, TSP u mnogočemu je drugačiji. Primjerice, u procesu ASP-a lideri organizacije konstruiraju i koriste priče o situacijama koje bi se eventualno mogle dogoditi u okruženju organizacije kako bi na osnovi tih priča/scenarija formulirali strategije i kontingencijske planove odgovora. Dakle, ASP se koristi primarno radi anticipacije eventualnih budućih događaja i prilagodbe događajima koje lideri smatraju „nepredvidivima“ te na koje ne mogu ili ne žele utjecati.

Međutim, ASP je koristan samo u određenoj mjeri. Ponekad se ljudi nađu u situacijama koje su suviše neprihvatljive, nestabilne ili neodržive da bi im se prilagodili. U takvim situacijama potreban je pristup koji ne omogućava samo anticipiranje i prilagođavanje budućnosti već i njezino transformiranje. Primjerice, prilagodba životu u zajednici prožetoj kriminalom podrazumijevala bi montiranje čvrstih brava na vrata, instaliranje modernog alarmnog sustava ili zapošljavanje čuvara dok bi transformativni pristup podrazumijevao ulaganje napora da se kriminal smanji ili nestane. U svrhu adaptivnog odgovora na klimatske promjene ljudi bi mogli izgraditi novi nasip koji bi ih štitio od eventualnog rasta razine mora, dok bi se u svrhu transformativnog odgovora ljudi mogli povezati kako bi suradnjom utjecali na smanjenje emisije stakleničkih plinova. Iako su oba pristupa racionalna i legitimna, suštinski se značajno razlikuju te zahtijevaju različite vrste alijansi i aktivnosti za realizaciju. 

Ključna razlika između adaptivnog i transformativnog scenarij planiranja ogleda se, dakle, u svrsi. ASP koristi priče o mogućoj budućnosti kako bi izučavao što bi se moglo dogoditi, dok TSP odmah u startu pretpostavlja da je izučavanje budućnosti nedovoljno korisno ako se ne nastoji utjecati na tu budućnost. Kako bi realizirale svaka svoju svrhu dvije metode koriste različite pristupe: ASP je fokusiran na stvaranje novog razumijevanja sustava, dok TSP istovremeno pretpostavlja da je novo razumijevanje sustava nedovoljno te se stoga fokusira na stvaranje novih odnosa i novih intencija radi transformacije sustava. Također je bitno reći kako dva pristupa koriste različitu metodologiju za realizaciju konačnih rezultata. Primjerice, ASP zahtijeva rigoroznu posvećenost procesu, dok TSP pretpostavlja da je sâm proces nedovoljan te da mu dodatno treba tim stvoren od aktera iz svih dijelova sustava i snažni spremnik. 

TSP pristup pomaže ljudima transformirati problematične situacije potičući snažno povezivanje aktera koji odlično razumiju situaciju, odlično se međusobno razumiju te odlično razumiju što im je činiti.