Iako svaki od navedenih obrazaca prenosi nedvojbenu poruku i pokazuje način na koji tradicionalno razmišljanje potkopava istinsko učenje, na primjeru obrasca "fiksiranje na događaje" pokazati će se njihovo funkcioniranje u praksi. Prema Sengeu, fragmentacija prisiljava ljude da se fokusiraju na izolirane događaje u procesu razumijevanja uzoraka ponašanja kojima objašnjavaju događaje iz prošlosti ili predviđaju događaje u budućnosti. Takav pristup često se koristi u statističkoj analizi i ekonometriji. No, svijet ne funkcionira na opisani način: događaji ne determiniraju ponašanje već upravo suprotno, posljedica su određenog ponašanja. Interakcije između elemenata sistema određuju ponašanje u stvarnosti.


Sistemi                  =>       Obrasci ponašanja         =>        Događaji
(obrasci odnosa)

Statistički modeli su uspješni jedino u pojašnjavanju prošlosti i u predviđanju budućih trendova onda i samo onda ako model prošlosti koji služi kao baza za ekstrapolaciju trenda nije doživio značajnije promjene. Suprotno tome, ako su komponente modeliranog sistema doživjele promjene, rezultati postaju neupotrebljivi sve dok se novi model ne izgradi. Rješavanje problema oslanjanjem na prošle događaje zbog toga predstavlja u najboljem slučaju reaktivni pristup.

S druge strane, modeliranje sistema predstavlja fundamentalno drugačiji pristup. Ponašanje se promatra u kontekstu strukture sistema i odnosa njegovih elemenata koji se zatim mogu umjetno mijenjati. Uz pomoć simulacije tako možemo promatrati da li promjene rezultiraju željenim ponašanjem. Slijedom navedenog, sistemsko razmišljanje i modeliranje zajedno čine instrument generativnog, a ne adaptivnog učenja.

Prema Sengeu: "...generativno učenje ne može se ostvariti u organizaciji ako pojedinci u njoj razmišljaju u okvirima kratkoročnih događaja. Fokusiramo li se na događaje, najbolje što možemo učiniti je predvidjeti nove događaje u svrhu optimalnog prilagođavanja. Nažalost, na taj način ne možemo učiti u svrhu kreiranja."