Abilenski paradoks: upravljanje pre�utnim sporazumima

Jerry B. Harvey Jerry B. Harvey, predavaďż˝,  publicist i poslovni savjetnik, poprofesor emeritus menadďż˝menta na Sveuďż˝ilištu George Washington i autor legendarnog ďż˝lanka The Abilene Paradox po kojem je snimljen edukativni film.

Tog srpanjskog poslijepodneva, u malom teksaškom gradiďż˝u Colemanu koji ne broji više od 6.000 stanovnika, bilo je vrlo vruďż˝e. Pa ipak, iako se ďż˝iva u termometru penjala do 40º C, a vjetar u kuďż˝u nanosio fini pustinjski pijesak, vrijeme je ipak bilo podnošljivo. Štoviše, moglo bi se ďż˝ak reďż˝i da je bilo popriliďż˝no ugodno.

Sjedili smo na verandi stra�njeg dijela ku�e ispod starog ventilatora koji je rastjerivao topao zrak, hladili se limunadom i u�ivali u dominu, idealnoj igri za takve vremenske uvjete, koja zahtijeva minimalne fizi�ke napore u vidu usporenih pokreta ruke kojima se kockice pomi�u po stolu. Rije� je bila o ugodnom nedjeljnom poslijepodnevu, sve do trenutka kada je moj svekar iznenada predlo�io: "Imam ideju! Sjednimo u auto i sko�imo do Abilenea na ve�eru!"

"Voziti se po ovoj vru�ini do Abilenea? Kakva je to suluda ideja?" pomislih u sebi. "Morali bismo se voziti 85 km u jednom smjeru, u starom buicku bez klime, po �ezi protkanoj uzvitlanim pijeskom?"

Meďż˝utim, moja ďż˝ena odmah se sloďż˝ila veselo napomenuvši: "Odliďż˝na ideja! Baš bih voljela otiďż˝i tamo. Što misliš o tome, Jerry?" Kako moje preferencije oďż˝ito nisu bile u suglasju s ostalima u grupi, nisam im htio kvariti veselje: "Mislim da bi bilo dobro odvaďż˝iti se na takav pothvat. Ne znam samo što misli tvoja majka? ďż˝eli li i ona iďż˝i?"

Svekrva se brzo nadovezala na moje pitanje: "Naravno da �elim! Ne sje�am se kad sam posljednji put posjetila Abilene."

Tako smo svi zajedno sjeli u auto i krenuli prema Abileneu. Moja predviďż˝anja u potpunosti su se ispunila. Vruďż˝ina je bila strašna. Znoj koji nam je curio s lica i tijela spajao se na koďż˝i s finom prašinom u nekakvu ďż˝udnu masu, stvarajuďż˝i neugodan osjeďż˝aj ljepljivosti. Osim toga, hrana u restoranu bila je doslovce katastrofalna.

Nakon ďż˝etiri sata voďż˝nje u oba smjera vratili smo se u Coleman posve iscrpljeni. Smjestili smo se ispred ventilatora i ostali tako dugo sjediti bez rijeďż˝i. U namjeri da razbijem neugodnu tišinu, neuvjerljivo sam primijetio: "Interesantno putovanje, zar ne?"

Nitko nije odgovorio. Tek nakon nekog vremena, oďż˝ito iziritirana, svekrva je rekla: "Iskreno reďż˝eno, uopďż˝e nisam uďż˝ivala. Sretnija bih bila da smo ostali ovdje. Na izlet sam pristala iskljuďż˝ivo zbog vašeg oduševljenja idejom o odlasku u Abilene. Da niste toliko inzistirali, sigurno ne bih nikamo išla. Vi ste krivi za ovaj suludi pothvat."

Nisam mogao vjerovati. "Kako to mislite 'svi vi'? Nemojte me trpati u taj koš. Ja sam taj koji je spremno udovoljio vašim ďż˝eljama. Uopďż˝e nisam ďż˝elio iďż˝i. Pristao sam samo zato da vam ne pokvarim veselje. Posjetiti Abilene po ovoj vruďż˝ini zadnje je što sam u ďż˝ivotu ďż˝elio uďż˝initi.“