Vaďż˝no je identificirati i imenovati vlastite emocije jer osvještavanjem umnogome mijenjamo aktivnosti odnosno funkcioniranje vlastitog mozga. Osvještavanjem potiďż˝emo um da „potjera“ mozak da se aktivira na drugaďż˝iji naďż˝in te da se potom drugaďż˝ije povezuje i premreďż˝ava. Time u biti razvijamo introcepciju i introspekciju koju radi orbitofrontalni dio mozga koji se bavi i samoregulacijom te regulacijom stres responsa. Ovakva praksa je za taj dio mozga isto što i teretana za mišiďż˝e koja osnaďż˝uje kapacitete.

Navedeno je posebno vaďż˝no u partnerskim odnosima; ďż˝ak i više nego u organizacijskom kontekstu. Naime, kada u privatnim odnosima doďż˝e do konflikta neobiďż˝no je vaďż˝no da se strane iskreno i istinski izraze kako bi iznijele trenutaďż˝ne osjeďż˝aje te da opišu svoje trenutaďż˝no emocionalno stanje. Ako se nemir nastavi ili - još i gore – ako krene eskalirati, netko od sugovornika trebao bi preuzeti odgovornost i reďż˝i: „U redu, sada bismo se trebali zaustaviti. Trenutaďż˝no sam previše pobuďż˝en. Potrebno mi je neko vrijeme da se smirim prije negoli nastavimo razgovarati.“ Tako izgleda zrelo preuzimanje odgovornosti za trenutaďż˝nu aktiviranost i za vlastito ponašanje.

Sljedeďż˝a preporuka je da „podignute“ emocije na neki njima prihvatljiv naďż˝in isprazne i ispuste iz vlastitog sustava. Primjerice, kao kada na filmu osoba koja je dobila otkaz pred šefom naoko mirno prima informaciju da bi potom u liftu, kad konaďż˝no bude sama, urlala, vikala, lupala šakom po zidu i sliďż˝no. Dakle, vaďż˝no je da reakcija izaďż˝e van iz sustava kako bi se prekinulo potiskivanje.

To moďż˝emo postiďż˝i lupanjem rukama po madracu, vrištanjem u jastuk i sliďż˝no. Emocije koje se podignu, a ne izaďż˝u van, ostaju u našem sustavu podiďż˝uďż˝i razinu stresa. U osnovi se dogaďż˝a to da stalno aktiviramo veliku koliďż˝inu energije za nesvjesno potiskivanje podignutih emocija pa stoga postajemo lako reaktivni, razdraďż˝ljivi ili da - ako mehanizmi potiskivanja postanu iznimno snaďż˝ni - ulazimo u stanje smanjene energije i depresivnosti. Zato je jako vaďż˝no završiti emocionalne procese što nam u ranom formativnom periodu najďż˝ešďż˝e nisu dozvoljavali pa ih stoga niti danas ne uspijevamo zrelo odraditi.

Osobni razvoj koji podrazumijeva emocionalnu proradu i rad na dubokim, snaďż˝nim emocijama i impulsima rezultira razvojem emocionalne samoregulacije i jaďż˝anjem osjeďż˝aja sebe. Time se smanjuje unutarnja tenzija, rastaďż˝u se unutarnji konflikti, zacjeljuju emocionalne rane pa postajemo puno manje reaktivni i puno više tolerantni prema svijetu oko nas. Najproblematiďż˝nije su osobe koje imaju snaďż˝an mehanizam represije emocija, što znaďż˝i da su priliďż˝no odrezane od svog unutarnjeg svijeta, da se osjeďż˝aju boljima od onih koji emocionalno drame te da smatraju sebe dobro posloďż˝enima iako su u biti u svojevrsnoj emocionalnoj anesteziji koja s vremenom moďż˝e rezultirati zdravstvenim problemima.

Za kraj bih mogao reďż˝i kako raditi na sebi polako postaje nuďż˝nost na isti naďż˝in na koji je nuďż˝no kod zubara popravljati zube zato što osigurava konkretne benefite za ďż˝ivot osobe. U biti, kao krajnje postignuďż˝e kroz osobni razvoj moďż˝emo doďż˝i do toliko traďż˝enog unutarnjeg mira i osjeďż˝aja ispunjenosti i smisla.

DT: Tomislave, hvala vam na ovim uistinu zna�ajnim i zanimljivim uvidima u druga�ije dimenzije postojanja koje su itekako zna�ajne u svakodnevnim odnosima, privatnim ili poslovnim. Nadam se da �emo ovu pri�u nastaviti nekom drugom prilikom kako bismo obradili srodne teme.

TK: Hvala vama Davorka na pozivu da sudjelujem u zanimljivom razgovoru o ovoj za sve nas va�noj temi.