DT: Što se onda dogaďż˝a kada takva osoba uďż˝e u konflikt?

TK: Kad se osoba snaďż˝no ukorijenjena u vlastitim stavovima - koja nema razvijen osjeďż˝aj sebstva - naďż˝e u konfliktu u kojem netko osporava njezine stavove, uobiďż˝ajeno osjeďż˝a ugroďż˝enost pa onda automatski pokreďż˝e tjelesni mehanizam kojeg kao ljudi imamo radi fiziďż˝kog preďż˝ivljavanja. Dogaďż˝a se, naime, da osoba automatski ulazi u stanje stresa kojim se priprema za borbu ili bijeg. Unatoďż˝ tome što je rijeďż˝ o pukoj borbi za stavove koja se u najgorem sluďż˝aju odnosi na svojevrsno „psihološko preďż˝ivljavanje“, organizam se ponaša na isti naďż˝in kao da je rijeďż˝ o borbi za fiziďż˝ko preďż˝ivljavanje. Promatrana osoba tada doista „sklizne“ u osjeďż˝aje koji nalikuju pravoj „borbi za ďż˝ivot“. Upravo zbog toga se dogaďż˝a da pojedinci izvještavaju o „umiranju“ koje se dogaďż˝a ako se situacija razvija u smjeru koji potvrďż˝uje da je suprotna strana u pravu, a da su oni u krivu. Iako se moďż˝da ďż˝ini nevjerojatnim, u takvim situacijama pojedinci doslovce „psihološki umiru“ i svjedoďż˝e da se upravo tako osjeďż˝aju.

DT: Spomenuli ste dva aspekta psihološke dimenzije. Ako je ego prvi, koji je drugi aspekt dimenzije?

TK: Drugi aspekt je tzv. „crno-bijeli nivo svijesti“. Zahvaljujuďż˝i specifiďż˝nom ustrojstvu mozak odraslog ďż˝ovjeka predodreďż˝en je da uoďż˝ava sive nijanse stvarnosti. Za razliku od toga, dijete ďż˝ivi u crno-bijelom svijetu u kojem postoje iskljuďż˝ivo „dobri“ ili „loši“ outputi izmeďż˝u kojih nema drugih varijanti. U razdoblju od kraja druge do ďż˝etvrte godine ďż˝ivota isto djete ďż˝e u interakciji s roditeljima razviti kapacitete izlaska iz „crno bijelog nivoa svijesti“ kako bi prešlo na suptilniji razvojni nivo, tzv. „osobni“ ili „personalni“ nivo svijesti koji podrazumijeva sposobnost uoďż˝avanja sivih nijansi stvarnosti.

Meďż˝utim, nerijetko se dogaďż˝a da se zbog neadekvatnog odnosa s roditeljima i skrbnicima dijete zaglavi na „crno-bijelom nivou svijesti“ ta da nastavi percipirati svijet oko sebe u „crnim“ ili „bijelim“ nijansama interpretirajuďż˝i situacije oko sebe kao potpuno „dobre“ ili „loše“. Kao odrasla osoba opisani svjetonazor prenosi u konflikte vjerujuďż˝i kako je jedan od sugovornika apsolutno u pravu, te da je drugi apsolutno u krivu. Simplificirano zakljuďż˝ujuďż˝i, osoba vjeruje da ako bi njen sugovornik bio u pravu, onda je on apsolutno u pravu i time je on taj koji je dobar dok promatrana osoba onda postaje „onaj koji je u krivu“, ďż˝ime ona postaje apsolutno u krivu te - shodno tome - potpuno loša. S obzirom na to da za osobu opisana situacija nikako ne dolazi u obzir - jer bi tada psihološki prestala postojati - svim silama se bori da apsolutno bude u pravu što je njoj jedina moguďż˝a opcija.

Za takvu osobu opcija „djelomiďż˝ne krivice“ jednostavno ne postoji. U njezinoj „crno-bijeloj“ mentalnoj mapi nema slobodnih prostora za eventualna „siva“ rješenja. Prema tome, osporavanjem njezinih stavova ona podrazumijeva kako je potpuno u krivu što, naravno, ne dolazi u obzir jer se prema njezinom vjerovanju time poništava njezina osobna vrijednost. Jedina prihvatljiva varijanta takvom pojedincu jest potpuna krivica sugovornika kojom isti postaje taj koji je loš.

DT: Sve što ste rekli zvuďż˝i doista radikalno. Moďż˝ete li nam još nešto reďż˝i o tome kako takva osoba funkcionira u okruďż˝enju?

TK: „Crno-bijeli nivo svijesti“ nije povezan s inteligencijom. Dakle, osoba moďż˝e imati iznimno visoki IQ, doktorirati i postati predsjednik drďż˝ave, a da i dalje stvarnost promatra u „crno-bijelom“ tonalitetu. Rijeďż˝ je o ljudima koji su uobiďż˝ajeno radikalni u svemu što ďż˝ine, a što im je vaďż˝no; nesposobni su ďż˝uti, sagledati, uvaďż˝iti i prihvatiti drugaďż˝ije mišljenje. Naravno, ovo što sam opisao je ekstremna varijanta kako bismo lakše razumjeli koncept dok u praksi nailazimo na osobe koje tek u nekoj mjeri iskazuju opisano funkcioniranje.