Naizgled jednostavno

Nasrudin, sufijski mistik iz 13. stoljeďż˝a, poznati je junak turskih narodnih priďż˝a. Njegove parabole redovito su kombinirale mudrost i duhovitost, logiku i nelogiďż˝nost, površnost i duboke uvide. U jednoj takvoj priďż˝i Nasrudin je bio ozloglašeni krijumďż˝ar koji je granicu redovito prelazio u povorci magaraca bisaga natovarenih slamom. Carinici su ga svaki put paďż˝ljivo pregledavali kako bi pronašli krijumďż˝arenu robu zasluďż˝nu za njegovo ogromno bogatstvo. Iako su znali ďż˝ime se bavi, nikako nisu uspijevali uhvatiti ga na djelu. Godine su prolazile. Nakon dugo vremena, Nasrudin se povukao iz posla. Jednoga dana u lokalnom kafiďż˝u susreo je umirovljenog naďż˝elnika carine koji ga je konaďż˝no upitao: 
"Nasrudine, sada kada smo ostarjeli, kada smo završili radni vijek te jedan drugome više ne predstavljamo prijetnju, kaďż˝i mi ďż˝ime si se svih tih godina bavio? Kojom robom si se bavio? Kako si ju prenosio?“ 
Nasrudin mu je rado odgovorio: "Magarcima. Krijumďż˝ario sam magarce. U koloni magaraca. Svu paďż˝nju usmjerili biste na njihove bisage, a pritom nitko ne bi pomislio da moďż˝da njih krijumďż˝arim. Tako sam vidljivo pretvorio u nevidljivo“. 
„Nevidljivo“...unatoďż˝ tome što je itekako vidljivo. Priďż˝e koje slijede u nastavku pokazat ďż˝e kako tzv. „pozitivni devijanti“ ďż˝esto "ne znaju da znaju" (najďż˝ešďż˝e uopďż˝e nisu svjesni ďż˝injenice da rade nešto neobiďż˝no ili vrijedno paďż˝nje). Suďż˝ivot dijele s ostalim ďż˝lanovima zajednice, i to u posve istim uvjetima i okolnostima. Meďż˝utim, nešto ipak ďż˝ine drugaďż˝ije od drugih te po tome postaju iznimka. Dok se drugi bore s problemima, oni uspijevaju upravo radi toga što na neki specifiďż˝an naďż˝in drugaďż˝ije funkcioniraju. 

Drugi vaďż˝ni aspekt PD procesa - koji ďż˝esto ostaje neprimijeďż˝en - odnosi se na poticanje latentne sposobnosti zajednice da se samoorganizira i osloni na vlastitu mudrost, te da odbaci fatalistiďż˝ko „tu se ništa ne moďż˝e popraviti“ sagledavanje kompleksnih problema. Štoviše, jednom kada zajednica samostalno otkrije i iskoristi rješenja - temeljem vlastite mudrosti i raspoloďż˝ivih resursa - prirodno poďż˝inje nadilaziti okvire poďż˝etnog problema i stvarati poluge koje zajednici omoguďż˝uju da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom te da se uspješnije nosi s buduďż˝im izazovima. 

U pragmatiďż˝nom mozambiďż˝kom plemenu Mocua poznata je izreka "ako vam štap nije na dohvat ruke teško ďż˝ete ubiti zmiju." U PD procesu individualni „pozitivni devijanti“ zapravo su metaforiďż˝ki „štap nadohvat ruke“ - lako dostupan „instrument“ kojim se mogu koristiti svi ďż˝lanovi zajednice. Prema tome, potreba za izvanjskim ekspertima i nametanjem gotovih rješenja „najbolje prakse“ koja „funkcionira negdje drugdje, ali ne i ovdje kod nas“ ovime posve otpada. PD pristup takoďż˝er odbacuje potrebu duboke analize sustava i pokretanja opseďż˝nih aktivnosti koje traďż˝e intenzivno korištenje resursa kako bi se otkrili pravi uzroci problema. PD pristup poruďż˝uje: „Sve što vam treba jest to da otkrijete najbliďż˝i štap 'na dohvatu ruke' te ga potom iskoristite“. 


Kompliciraniji nego što izgleda

PD proces naizgled je vrlo jednostavan: potrebno je „samo“ identificirati pozitivne devijante, otkriti što ďż˝ine drugaďż˝ije od drugih i kako to ďż˝ine te na koncu novu praksu proširiti u zajednici. Popriliďż˝no jednostavno, zar ne? Jednom kada se otkrije pobjedniďż˝ka ideja koja rješava problem, zdrav razum pobrinut ďż˝e se za ostalo. Nije li tako? Nije. Upravo se u tome krije „kvaka“. 

U svojim radovima harvardski profesor Ronald Heifetz umnogome je doprinio razumijevanju liderstva i voďż˝enju promjena, a njegov doprinos posebno je vaďż˝an za razumijevanje i uspješnu implementaciju PD-a. Heifetzove inovativne spoznaje, naime, naglašavaju veliku razliku izmeďż˝u formalnog i neformalnog autoriteta s jedne te istinskog liderstva s druge strane. Kao što ďż˝emo kasnije vidjeti, istinski lideri mogu biti osobe bez ikakva formalnog autoriteta. Osim toga profesor Heifetz zasluďż˝an je za osvještavanje distinkcije izmeďż˝u “tehniďż˝kih” i “adaptivnih” aktivnosti lidera. Prema njegovu mišljenju adaptivni problemi ugraďż˝eni su u društvenu kompleksnost, zahtijevaju promjenu navika i ponašanja te vrlo ďż˝esto obiluju nenamjeravanim posljedicama dok se tehniďż˝ki problemi (primjerice, borba s virusom djeďż˝je paralize) mogu riješiti tehniďż˝kim rješenjima (cjepivo Salk), a da se pritom ne mora narušavati temeljna društvena struktura, kulturne norme ili uobiďż˝ajeno ponašanje.

PD proces odliďż˝no je sredstvo za suoďż˝avanje s adaptivnim izazovima ako se koristi na pravi naďż˝in. Naime, sve nâs instinktivno privlaďż˝e "tehnikalije" – odgovori na pitanje "što" (što ďż˝ini „pozitivne devijante“ uspješnima, odnosno kojim se specifiďż˝nim praksama i alatima koriste?) Meďż˝utim, pronaďż˝i odgovore na navedena pitanja lakši je i manje obiman dio posla – konkretnije, rijeďż˝ je o otprilike 20 posto posla. U kontekstu PD pristupa mnogo je vaďż˝nije odgovoriti na pitanje "kako" (na koji naďż˝in) ďż˝e se zajednica upustiti u specifiďż˝na nastojanja radi sveopďż˝e mobilizacije, prevladavanja rezignacije i fatalizma, otkrivanja vlastite latentne mudrosti te na koncu implementacije te mudrosti u praksi. Ovu reďż˝enicu treba više puta ponoviti: zajednica mora sama doďż˝i do otkriďż˝a! Vrlo je bitno da zajednica sama definira na koji naďż˝in ďż˝e se promjene širiti implementacijom drugaďż˝ije prakse i novog ponašanja – umjesto klasiďż˝nim pravilima, objašnjenjima ili bilo kojim drugim izvana nametnutim pristupima.
  
Konfiguracija pristupa odluďż˝ujuďż˝a je za konaďż˝ni uspjeh PD procesa. "Voďż˝a" se potiho mora uklopiti u krajolik prilagoďż˝avajuďż˝i se pritom prirodnim obrisima društvene topografije u okviru koje se putovanje dogaďż˝a. Izabrani put potom stvara kontekst za otkriďż˝a te za promjenu stavova i ponašanja. Tko god je ikad isprobao PD proces vjerojatno ďż˝e reďż˝i: „Nismo vjerovali... neoďż˝ekivana rješenja iznenada su poďż˝ela izranjati iz društvenog sustava!“