Tvrdila je kako se u uvjetima katastrofe ne moďż˝e oďż˝ekivati informirani pristanak (engl. informed consent, pojam spada u medicinsko-etiďż˝ku domenu koja povezuje temeljne etiďż˝ke spoznaje s kliniďż˝kom praksom. Bavi se pitanjima: poštovanja bolesnikove osobnosti, slobode mišljenja i odluďż˝ivanja, zaštite prava bolesnika u medicinskom postupku i biomedicinskom istraďż˝ivanju, sudjelovanja rodbine, skrbnika ili bolesnikova zastupnika u etiďż˝koj analizi i odluďż˝ivanju o bolesnikovu stanju, odnosa prema djeci, bolesnicima i osobama sa smanjenom sposobnošďż˝u rasuďż˝ivanja, usuglašavanja bolesnika i ispitanika za postupak i istraďż˝ivanje, te komunikacije izmeďż˝u zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Kamen temeljac koncepcije informiranog pristanka je Nurnberški kodeks koji je proizašao iz Nurnberškog sudskog procesa nacistiďż˝kim lijeďż˝nicima 1947. godine, op.ur.) Doktorica Pou takoďż˝er je tvrdila kako lijeďż˝nicima treba omoguďż˝iti da u kriznim situacijama najbolesnije ili najteďż˝e ozlijeďż˝ene pacijente - s onima koji su obuhvaďż˝eni „ne oďż˝ivljavaj“, odnosno DNR (do-not-resuscitate) protokolom – posljednje evakuiraju te da takvo postupanje treba postati standard medicinske skrbi koji ni u kojem sluďż˝aju ne bi povlaďż˝io za sobom gonjenje i tuďż˝be civilnih vlasti. Rijeďż˝ je, naime, o pristupu kojeg su ona i njezini kolege koristili u jezivim uvjetima opďż˝eg potopa. 
Doktorica Pou i njezini istomišljenici upravo u situaciji Memoriala te iz njezina naknadnog uhiďż˝enja - koje drďż˝i "ogromnom osobnom tragedijom" – crpe opravdanje za promjenu standarda skrbi tijekom krize. Meďż˝utim, ďż˝ini se kako prava priďż˝a o traumatiďż˝nim dogaďż˝ajima u danima Memorialove odsjeďż˝enosti od svijeta nije u potpunosti ispriďż˝ana. U protekle dvije i pol godine, naime, pribavila sam brojne prethodno nedostupne zapise, dokaze i dokumente te sam intervjuirala desetine ljudi izravno ukljuďż˝ene u „Memorial dramu“ i istragu koja je potom uslijedila.
Spomenuti intervjui i dokumenti bacili su novo svjetlo na priďż˝u o doktorici Poe i njezinim kolegama. Sada je, naime, evidentno kako je u odluku o eutanaziranju pacijenata ukljuďż˝eno više medicinskih struďż˝njaka nego što se prvotno mislilo. Kada se imena iz toksikoloških izvješďż˝a i s obdukcije usporede s imenima iz dokumenata prikupljenih nakon Katrine, ďż˝ini se kako je najmanje 17 pacijenata primilo smrtonosnu dozu morfija i sedativa midazolama tijekom dugog razdoblja ďż˝ekanja na spasioce. Neki od tih pacijenata neosporno su bili veoma bolesni – do te mjere da najvjerojatnije ne bi preďż˝ivjeli evakuaciju. Meďż˝utim, prema izjavama medicinskih struďż˝njaka koji su ih lijeďż˝ili u Memorialu, meďż˝u njima je definitivno bilo zdravijih i otpornijih koji nisu zasluďż˝ili takvu smrt. Na navedeni zakljuďż˝ak takoďż˝er upuďż˝uje opseďż˝na dokumentacija internistiďż˝kih pregleda i obdukcije, koju su naruďż˝ili istraďż˝itelji, a koja nikada nije javno objavljena. 

Tijekom istrage posjetila sam više dogaďż˝aja na kojima je sudjelovala Pou: dvije donatorske konferencije, tri struďż˝ne konferencije te brojne istupe na sudu u Louisiani. Prošle godine pruďż˝ila mi se moguďż˝nost da je intervjuiram - s time da je Pou pritom odbila razgovarati o detaljima smrti pacijenata koji su me najviše interesirali. Prema njezinim rijeďż˝ima odluďż˝ila je da ne razgovara o detaljima zbog tri nepravedna sudska procesa koji su se protiv nje u tom trenutku vodili te radi empatije prema onima koji je nisu tuďż˝ili. Treba kazati kako je Anna Pou sprijeďż˝ila novinare da prisustvuju njezinim predavanjima o dogaďż˝ajima tijekom Katrine te da se na Vrhovnom sudu u Louisiani usprotivila objavi dosjea o smrti 17 pacijenata u bolnici Memorial kojeg su na 50.000 stranica napisali pravosudni istraďż˝itelji. 
Cjelovitu istinu o tome što je Anna Pou uďż˝inila i zašto je to uďż˝inila vjerojatno nikada neďż˝emo saznati. Meďż˝utim, argumenti koje ďż˝estoko zastupa – da medicinske djelatnike treba zaštititi imunitetom od eventualnog kaznenog gonjenja zbog mjera poduzetih tijekom krize te da spasilaďż˝ke intervencije, ukljuďż˝ujuďż˝i evakuaciju, trebaju prvo obuhvatiti zdrave, a tek potom najbolesnije pacijente - zasluďż˝uju pomnije razmatranje. To je posebno vaďż˝no jer zdravstveni duďż˝nosnici trenutaďż˝no rade na osmišljavanju posebnih protokola za donošenje sliďż˝nih teških i muďż˝nih odluka - koje ďż˝e se, u to nema sumnje, prije ili kasnije opet pojaviti - u uvjetima nepostojeďż˝e javne rasprave i neadekvatne znanstvene podrške.

Na nedavno odrďż˝anoj „Nacionalnoj konferenciji za planiranje bolniďż˝kih kriza“ okupljene sudionike Anna Pou je upitala: "U kojem trenutku zdravstveni djelatnici mogu napustiti pacijenta koji vjerojatno neďż˝e preďż˝ivjeti evakuaciju?" Priďż˝a o bolnici Memorial Medical Center otvara još neka vaďż˝na pitanja: 
- Na koje pacijente preusmjeriti limitirane resurse? Tko o tome odluďż˝uje? 
- Što doista znaďż˝i fraza „maksimalizirati ukupno dobro za najveďż˝i broj ljudi“?
- Opravdava li prethodna fraza baš sve poduzete mjere? 
- Gdje se nalazi granica izmeďż˝u „primjerene skrbi“ i „ubojstva iz milosrďż˝a“? 
- Mogu li se lijeďż˝nici i medicinske sestre smatrati odgovornima za postupanje u izuzetno teškim, gotovo oďż˝ajnim okolnostima, pogotovo kada ih njihova vlada iznevjeri?