Sklonište od oluje

Bolnica Memorial Medical Center smjestila se u jednoj od najniďż˝ih toďż˝aka njuorleanske udoline; pet kilometara jugozapadno od gradske Francuske ďż˝etvrti i tri metra ispod morske površine. U lokalnoj zajednici ugledna i poštovana institucija prostirala se na ogromnoj parceli, okruďż˝ena brojnim kuďż˝ama lokalnog stanovništva (bolnica je okruďż˝ena tzv. double-shotgun houses, specifiďż˝nim nastambama povezanima zajedniďż˝kim zidom u kojima ďż˝ivi preteďż˝no siromašno stanovništvo, op.ur.) Izgraďż˝ena 1926. godine bolnica je skrbila o pacijentima razliďż˝itog imovinskog stanja. Sve do 1995. godine, kada ju je kupila tvrtka Tenet Healthcare iz Dallasa i promijenila joj ime, bolnica je desetljeďż˝ima bila poznata po imenu Southern Baptist. ďż˝vrstih zidova, generacijama je sluďż˝ila kao najbolje sklonište lokalnom stanovništvu za vrijeme uragana. 
U trenucima Katrinina dolaska u New Orleans - u ranim jutarnjim satima ponedjeljka, 29. kolovoza - u bolnici je boravilo otprilike 2.000 ljudi: dvjestotinjak pacijenata, šesto zdravstvenih djelatnika i drugog osoblja te oko tisuďż˝u posjetitelja. Nakon prve kiše situacija se iznenada i agresivno pogoršala: olujni vjetar poďż˝eo je nositi sve pred sobom; drvene grede i crjepovi s okolnih kuďż˝a razbijali su bolniďż˝ke prozore kao na pokretnoj traci prouzroďż˝ivši neviďż˝enu paniku meďż˝u ljudima. Pod naletima orkanskog vjetra zgrada je stenjala i snaďż˝no se tresla.
Toga dana u 04:55 ujutro normalni dotok struje prekinut je pa su se svi medicinski ureďż˝aji u trenutku pogasili. Sreďż˝om, bolniďż˝ki generatori odmah su proradili pruďż˝ajuďż˝i svojim zujanjem varljivu sigurnost. Sustav je, naime, tako dizajniran da ne napaja sve, nego samo najvaďż˝nije potrošaďż˝e: pomoďż˝no osvjetljenje, aparate za odrďż˝avanje na ďż˝ivotu i još neke potrošaďż˝e na svakom katu; klimatizacijski sustav nije bio ukljuďż˝en u kriznu mreďż˝u. Do poďż˝etka prve veďż˝eri voda se polagano poďż˝ela povlaďż˝iti s okolnih ulica. Iako znatno ošteďż˝en, Memorial je ipak ostao funkcionalan. ďż˝inilo se da je bolnica pobijedila još jednu oluju. 


Poďż˝etak evakuacije 

Doktorica Anna Pou bila je tada 49-godišnja kirurginja izraďż˝ene radne etiďż˝nosti radi koje su je podjednako poštovali lijeďż˝nici i medicinske sestre. Sitna i strastvena, uvijek ureďż˝ene kose boje cimeta, Pou je bila duhovita i susretljiva osoba koja je pacijente postavila u središte vlastita ďż˝ivota.

U utorak 30. kolovoza, jutro nakon prvog udara Katrine, deďż˝urna medicinska sestra glasno ju je pozvala: "Pogledaj van!" Doktorica Pou uďż˝inila je kako joj je sestra rekla. Pogledavši kroz prozor nije mogla vjerovati: voda je u ogromnim mlazovima šikljala iz kanalizacije. Ostali zaposlenici zabrinuto su pratili crnu rijeku koja se kroz South Claiborne aveniju spuštala u smjeru bolnice noseďż˝i sa sobom tone najrazliďż˝itijeg smeďż˝a. 

Stariji i iskusniji lijeďż˝nici ubrzo su shvatili veliku opasnost nadolazeďż˝e bujice te su savjetovali L. Renéu Gouxu, izvršnom direktoru Memoriala, da zatvori bolnicu. Kao i u mnogim drugim ameriďż˝kim zdravstvenim ustanovama, glavni prekidaďż˝i za krizno napajanje strujom smješteni su samo nekoliko metara iznad tla što je znatno utjecalo na ranjivost sustava. „Prekidaďż˝i su prenisko smješteni... vrlo brzo se utope u vodi pa postoji realna moguďż˝nost da cijele bolnice ostanu bez struje“, upozorili su ravnatelji brojnih ustanova nakon uragana Ivan 2004. godine. Meďż˝utim, popravak odnosno izmještanje bio je isuviše skup; napravljeno je tek nekoliko jeftinijih poboljšanja koja nisu znaďż˝ajno utjecala na funkcionalnost sustava. 

Susan Mulderick, visoka, jednostavna, iskrena i senzibilna sredovjeďż˝na gospoďż˝a u pedeset i ďż˝etvrtoj godini ďż˝ivota, voditeljica medicinskih sestara, u kritiďż˝nom trenutku obnašala je rotirajuďż˝u duďż˝nost "direktorice za krizne situacije“ te je bila zaduďż˝ena – s top menadďż˝erima institucije - za voďż˝enje operacija tijekom krize. Kao dugogodišnja predsjednica Odbora za spremnost u hitnim situacijama, Mulderick je aktivno sudjelovala u izradi kriznog plana Memoriala. Meďż˝utim, dokument napisan na 246 stranica nije pruďż˝ao nikakve smjernice za situaciju potpunog nestanka struje ili za evakuaciju u sluďż˝aju poplavljenih ulica. Kako je Memorialov šef medicinskog osoblja bio odsutan, Richard Deichmann, njegov mirni i staloďż˝eni zamjenik, zapoďż˝eo je organizirati lijeďż˝nike.

U 12:28 uprava Memoriala odaslala je poziv ''upomoďż˝“ u sustav Tenet bolnica upozoravajuďż˝i da ďż˝e Memorial morati hitno evakuirati 180 pacijenata. Otprilike u isto vrijeme, u sobi za obuku na ďż˝etvrtom katu - koja je potom postala glavni zapovjedni centar bolnice - Deichmann se susreo s tridesetak lijeďż˝nika i voditelja medicinskih sestara koji su se u tom trenutku zatekli u Memorialu. Razgovarali su o tome kako najuďż˝inkovitije isprazniti i napustiti ustanovu. Pritom su se brzo sloďż˝ili da su bebe u neonatalnom odjelu intenzivne skrbi, trudnice i kritiďż˝no bolesne odrasle osobe na odjelu intenzivnog lijeďż˝enja najizloďż˝enije vruďż˝ini te da stoga moraju imati prioritet u evakuaciji. Tada je Deichmann prvi put najavio ideju koja nikada ranije nije objavljena u planu za sluďż˝aj katastrofe: predloďż˝io je da se svi pacijenti s tzv. DNR protokolom (engl. do-not-resuscitate ili no code ili allow natural death) posljednji evakuiraju.