DNR protokol potpisuje lije�nik, uvijek uz informirani pristanak pacijenta, opunomo�enika ili skrbnika. DNR protokol podrazumijeva da se pacijenta kojem je ustanovljeno zatajenje srca, plu�a ili nekog drugog vitalnog organa ne o�ivljava. DNR protokol znatno se razlikuje od „slobodne volje“ koja prema zakonima Louisiane terminalno bolesnim pacijentima omogu�ava da unaprijed odbiju �ivjeti na aparatima.
Me�utim, tijekom nedavnog razgovora Deichmann mi je rekao kako je on druga�ije interpretirao DNR protokol te da je smatrao kako DNR pacijenti – zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem su se nalazili – imaju "najmanje za izgubiti" u usporedbi s drugim pacijentima. Ostali lije�nici na sastanku slo�ili su se s Deichmannovim planom. Radiolog Bill Armington rekao mi je kako je on tada smatrao da pacijenti koji odbijaju izvanredne postupke za produljenje �ivota zapravo ne �ele biti spašeni prije drugih - premda to nigdje ne piše u DNR protokolu na koji se pozivao. S obzirom na to da se dolazak spasioca o�ekivao svakog trenutka, te da nije bilo sumnje da �e se svi pacijenti evakuirati, sudionici sastanka nisu suviše propitivali Deichmannovu odluku niti su je smatrali suviše va�nom.
Pa ipak, na tom razgovoru/dogovoru nedostajala je va�na strana: zdravstvena tvrtka LifeCare Hospital of New Orleans koja je godinama unajmljivala sedmi kat Memoriala. Tvrtka LifeCare je upravljala "bolnicom u bolnici" te je skrbila za kriti�no bolesne ili ozlije�ene pacijente kojima je potrebna 24-satna njega i intenzivna terapija tijekom du�eg vremena. Tvrtka LifeCare posebno je bila poznata po izuzetno uspješnim rehabilitacijama pacijenata s umjetnim plu�ima koji nisu mogli samostalno disati. Prema tome, osnovni cilj LifeCarea ogledao se u pru�anju pomo�i pacijentima dok se dovoljno ne rehabilitiraju kako bi se vratili ku�i ili nekoj ustanovi za daljnju njegu. Dakle, jasno je kako to nije bio hospicij.
Jedinica s 82 kreveta zapošljavala je lije�nike od kojih su mnogi radili i u Memorialu. Tvrtka LifeCare Hospital of New Orleans imala je vlastitu administraciju, medicinske sestre, farmaceute i nabavu. Osim toga, baštinila je vlastitu specifi�nu filozofiju: maksimalno koristiti najsuvremeniju tehnologiju kako bi na �ivotu odr�avali ostarjele i oslabljene pacijente. Horace Baltz, lije�nik s najdu�im sta�em u Memorialu, pri�ao mi je o burnim neformalnim raspravama lije�nika na temu „prekomjernog trošenja resursa na beznadne slu�ajeve“. „Previše resursa trošimo na 'purice'“, mnogi su tvrdili. ''Trebali bismo ih pustiti da odu u miru.''
Od sveukupno 52 pacijenta - koji su u trenutku udara Katrine boravili u LifeCareu – gotovo svi su bili nepokretni ili im je trebao elektri�ni respirator za disanje pa su o�ito bili izlo�eni zna�ajnom riziku ukoliko bi bolnica ostala bez struje. Pa ipak, lije�nici koje sam kontaktirala, a koji su prisustvovali sastanku s Deichmannom, tvrdili su kako se tada nije razgovaralo o evakuaciji pacijenata LifeCarea unato� tome što su mnogi me�u njima istovremeno radili u Memorialu i LifeCareu.
U poslijepodnevnim satima prvog dana krize helikopteri obalne stra�e i privatnih kompanija hitne pomo�i po�eli su slijetati na stari zapušteni helidrom na vrhu osmokatne gara�e smještene odmah pokraj bolnice. Piloti su bili vidno nestrpljivi – širom grada njihovu pomo� o�ekivali su deseci tisu�a ljudi. Djelatnici intenzivne njege smještene na osmom katu bolni�ke zgrade prvi su zapo�eli evakuaciju: ''Hajde! Brzo! Helikopteri �ekaju!"
Me�utim, evakuacija nije bila nimalo jednostavna. Štoviše! Spontano skrpani timovi lije�nika, medicinskih sestara i �lanova obitelji vodili su - vrlo �esto i nosili - pacijente Memorijala niz stepenice u slobodno krilo bolnice gdje su ih s jedinim liftom koji je još radio prevozili na drugi kat. Potom su sa svakim od njih – uglavnom na nosilima – morali pro�i kroz omaleni otvor veli�ine jednog �etvornog metra do strojarnice kako bi na koncu došli do obli�nje gara�e. No, golgota ni time ne bi završila. Pacijente bi potom smjestili u traktorsku prikolicu te bi ih u prikolici vozili do vrha gara�e. Ni tu nije bio kraj. Da bi stigli do starog i derutnog helidroma morali su još prije�i preko dva strma metalna stepeništa.