Kobna trijaďż˝a 

U srijedu 31. kolovoza, negdje oko 14 sati - gotovo 48 sati nakon što se Katrina obrušila na New Orleans – pomoďż˝ni generatori Memoriala prestali su funkcionirati. Naprasnu tišinu Ewing Cook usporedio je s "najbolesnijim zvukom" njegova ďż˝ivota. Na sedmom katu kritiďż˝no bolesni pacijenti LifeCarea gotovo trenutaďż˝no su osjetili posljedice: dok su upuhivali kisik u pluďż˝a sedmorice pacijenata, respiratori i aparati za odrďż˝avanje ďż˝ivota poďż˝eli su prelaziti na rezervne baterije pa su se stoga poďż˝eli paliti alarmi. Nakon pola sata rezervne baterije prestale su funkcionirati ďż˝ime je zaustavljeno mehaniďż˝ko disanje. U tom trenutku pojavila se jedna od sestara s porukom da Obalna straďż˝a moďż˝e i ďż˝eli evakuirati kritiďż˝ne pacijente ako ih se odmah dovede do helidroma. Shodno tome, grupa volontera sedmoricu pacijenata LifeCare trenutaďż˝no je ponijela kroz mrkli mrak niz i uz stepenište. 

Jedna od LifeCareovih sestara spuštala se stubištem uz nosila na kojima je bio 80-godišnji muškarac, ruďż˝no upuhujuďż˝i zrak u njegova pluďż˝a pomoďż˝u ambu vreďż˝ice (BVM- bag valve mask). ďż˝inila je to ďż˝itavih sat vremena dok su ďż˝ekali na evakuaciju. Meďż˝utim, tada je do njih došao doktor kako bi je obavijestio da više nemaju kisika. Sestra je zagrlila starog ďż˝ovjeka i milovala ga po kosi dok je umirao u njezinom naruďż˝ju. 

Kako bi pomogla iscrpljenim sestrama, na drugom katu Anna Pou je poďż˝ela spremati tijela umrlih pacijenata u vreďż˝e. Rijeďż˝ je bila o osobama koje su umrle tog jutra, poput dvojice LifeCareovih pacijenta, zbog nestanka struje odnosno zatajenja respiratora. Na dnu hodnika na drugome katu bolniďż˝ki kapelan širom je otvorio velika drvena dvokrilna vrata kapelice kako bi bolniďż˝ko osoblje moglo u nju odlagati mrtva tjelesa. Dok ih je kapelan tješio i molio se s njima, vidno rastuďż˝ene i uznemirene medicinske sestre gorko su plakale. 

Sljedeďż˝eg dana, nakon jutarnjeg izlaska sunca poďż˝ela se podizati temperatura - New Orleans je poznat po nesnošljivim sparinama. Nije trebalo dugo da se bolnica poďż˝ne gušiti u vlastitom znoju. Kako bi situacija bila još i gora, nestalo je vode u slavinama pa su i zahodi prestali funkcionirati. Nesnosni smrad kanalizacije pomiješan s mirisom stotina neopranih tijela širio se hodnicima medicinske institucije koja se neoďż˝ekivano našla u velikim problemima.

Posjetitelje koji su se iz sigurnosnih razloga sklonili u bolnicu nadajuďż˝i se da ďż˝e tamo pronaďż˝i zaštitu kao za brojnih drugih uragana, svladao je oďż˝aj zbog bezizlazne situacije proďż˝ete scenama neoďż˝ekivanog horora. Stoga su se izuzetno obradovali još jednoj nadrealnoj sceni koja se poďż˝ela odigravati pred njihovim oďż˝ima: na rampu za kola hitne pomoďż˝i pristale su dvije brodice kuďż˝ne izrade pogonjene ogromnim ventilatorima! Brodice su iz moďż˝varnih podruďż˝ja Louisiane dovezli Mark i Sandra LeBlanc koji su bili posebno motivirani da stignu do Memoriala jer je tamo hospitalizirana Vera LeBlanc, Markova 82-godišnja majka, koja se na LifeCareovom odjelu oporavljala od operacije raka debelog crijeva. Sandra LeBlanc, koja je radila kao bolniďż˝arka na odjelu hitne pomoďż˝i u jednoj drugoj ustanovi, znala je da njezina svekrva ne moďż˝e gutati pa se stoga neugodno iznenadila zatekavši je bez intravenozne hidratizacije. Kada je Mark upitao odgovorne u Memorialu zašto je tome tako odgovorili su mu: „Bolnica je trenutaďż˝no u modusu preďż˝ivljavanja, a ne u modusu lijeďż˝enja“. Bijesan kao ris, Mark LeBlanc ih je viďż˝uďż˝i upitao: "Zar je vama sve tako jednostavno? U jednom trenutku okrenete prekidaďż˝ i više niste bolnica?"

Kako bi ubrzali evakuaciju, lijeďż˝nici i medicinske sestre toga jutra odluďż˝ili su preostalih stotinjak pacijenata Memoriala i LifeCarea spustiti na niďż˝e katove i podijeliti u tri skupine. Pacijenti koji su bili priliďż˝no dobrog zdravlja, koji su mogli sjediti ili hodati, kategorizirani su kao „jedinice“ te su imali prioritet u evakuaciji. Bolesniji, kojima je trebala veďż˝a pomoďż˝, kategorizirani su kao "dvojke". Treďż˝a skupina pacijenata bile su "trojke" koje je prema planu trebalo posljednje evakuirati. U tu skupinu spadale su osobe koje su prema mišljenju lijeďż˝nika imale „jako narušeno zdravlje“. Prema dogovoru lijeďż˝nika prethodnog dana, u „trojke“ su takoďż˝er svrstane osobe na koje se primjenjivao DNR protokol. 

Iako niti jedan prisutni lijeďż˝nik nije bio ovlašten za provoďż˝enje trijaďż˝e, prema rijeďż˝ima dviju medicinskih sestara Anna Pou je samoinicijativno preuzela odgovornost „uskoďż˝ivši“ u središte radnje. Timovi sastavljeni od medicinskog osoblja i ďż˝lanova obitelji pacijenata koji su se zatekli u bolnici tijekom jutra su prenijeli preostale pacijente u lobi na drugome katu gdje ih je zasukanih rukava kute doďż˝ekivala Anna Pou. 

Pod okriljem prigušenog svjetla, sestre bi otvorile dokumentaciju i ďż˝itale dijagnozu, a Anna Pou je na temelju toga kategorizirala pacijente. Na osnovama njezine kategorizacije sestre bi potom flomasterom na listu papira ispisale „1“, „2“ ili „3“ te bi papir potom nalijepile na odjeďż˝u pacijenta. Po završetku kategorizacije brojne „jedinice“ odvedene su do rampe za kola hitne pomoďż˝i na koju su neprestano pristajale „zraďż˝ne brodice“. „Dvojke“ su se slagale u redu niz hodnik koji je vodio do rupe u zidu strojarnice – jedinog preďż˝aca do helidroma. „Trojke“ su ostale u lobiju na drugome katu, pokraj bankomata i velike posude s cvijeďż˝em. Osoblje bolnice nastavilo je skrbiti o pacijentima koji su ďż˝ekali evakuaciju: mijenjali su im pelene, hladili ih novinama i okrepljivali vodom (one koji su mogli piti). Meďż˝utim, klasiďż˝ni tretmani, poput intravenoznog lijeďż˝enja ili opskrbe kisikom, posve su stopirani.