II. ďż˝udovište koje smo sami kreirali 

Zamislite ďż˝etrdesetogodišnjeg muškarca Johna koji vrijedno radi i brine za svoju obitelj. U nedjelju oko podneva vraďż˝a se kuďż˝i iz crkve kako bi se konaďż˝no umirio i odmorio – jedino poslijepodne u tjednu. Odlazi u dnevnu sobu, rasteďż˝e se na kauďż˝u te potom lijeno ustaje kako bi iz friďż˝idera izvadio limenku hladnog piva. Vraďż˝a se na kauďż˝ i pali TV – na programu je utakmica njegova omiljenog nogometnog tima. Smještajuďż˝i se u mekano i udobno okruďż˝enje glasno odahne: "Ahhhhhh". Potom poďż˝inje doďż˝ivljavati, na njegov specifiďż˝ni naďż˝in, transcendentalni spokoj koji ga odvodi onkraj uobiďż˝ajene stvarnosti kada ne mora ni o ďż˝emu misliti - ni o prošlosti ni o buduďż˝nosti. Moďż˝e se kazati da je muškarac prisutan sam za sebe. 

Iznenada, jednog nedjeljnog poslijepodneva 1965. godine, njegova 15-godišnja kďż˝i Mary poput tajfuna dotrďż˝ala je iz spavaďż˝e u dnevnu sobu te mu uzbuďż˝eno rekla: “Tata, tata, hitno promijeni kanal i pronaďż˝i vijesti. Slušala sam u sobi radio… reporter se ukljuďż˝io rekavši da su negdje – ne znam gdje – velike demonstracije te da policajci na konjima tuku nevine muškarce, ďż˝ene i djecu koji protestiraju jer im je zabranjeno glasati. Navodno zato što su crnci. Televizija to sigurno prenosi." 

U pokušaju da promijeni kanal Mary hrabro zakoraďż˝i prema TV-u. Na to joj se tata obrati: „Drago moje dijete, dušo moja, nedjelja je vrijeme za odmor. Nepotrebno si se uznemirila. Najbolje je da se vratiš u svoju sobu." 

No, potaknuta entuzijazmom i boďż˝anskim nadahnuďż˝em omladine, Mary nije odustala. Vratila se do TV-a inzistirajuďż˝i da sazna što se doista dogaďż˝a u njihovoj zemlji: „Tata, moramo pronaďż˝i kanal koji prenosi prosvjede. Sjeti se svega što si me poduďż˝avao o SAD-u ovih godina… vrijednosti za koje se zalaďż˝emo… slobode i jednakosti. Na jutarnjoj misi o tome je govorio sveďż˝enik. Rekao je da smo svi mi 'Boďż˝ja djeca'." 

Mary zakoraďż˝i prema TV-u pokušavajuďż˝i promijeniti kanal. Time je popriliďż˝no uzrujala oca koji joj je povišenim glasom rekao: „Mary, zar me nisi ďż˝ula? Neďż˝u se ponavljati! Bespotrebno si se uzrujala. Vrati se u svoju sobu." 

Tako je meďż˝u njima zapoďż˝eo sukob koji je trajao šest mjeseci. Moďż˝da i više. Moďż˝da je trajao šest godina tijekom kojih je Mary kontinuirano izazivala oca. “Kako to da je senator za kojeg smo glasali podrďż˝ao razvodnjenu verziju Zakona o graďż˝anskim pravima iz 1957. godine? Zašto je senatorima juďż˝nih drďż˝ava 'prodao' svoj glas u zamjenu za izgradnju hidroelektrane kod nas u Montani?" 

Tata joj je na to odgovorio: "Dijete drago, zar ti nije drago što imamo struju?" 

Mary mu na to odgovori: „Ako moram birati izmeďż˝u jeftine struje i meni najdragocjenijih vrijednosti, onda ďż˝u definitivno odabrati vrijednosti. Zato me nova brana mnogo više rastuďż˝uje nego što me uveseljava." 

Tako se Mary educirala na politiďż˝kim pitanjima, a Johna je educirao Frankenstein kojeg je sam stvorio u osobi vlastite kďż˝eri. Mary mu je, naime, zrcalila vrijednosti kojima ju je poduďż˝avao cijeloga ďż˝ivota. 

Zašto onda Maryn otac ne promijeni mišljenje? Zašto trajanje sukoba nije skratio na samo tjedan dana nakon kojih bi rekao: “Potpuno te razumijem Mary… senator je oďż˝ito pogriješio. Trebali bismo ga poticati da se zalaďż˝e za graďż˝anska prava i podrďż˝ati da ne glasa za razvodnjeni zakon." Zašto John odmah ne uďż˝ini tako? 

John ne mijenja mišljenje iz istog razloga kao zlostavljana ďż˝ena. Kad je bio mali, John je ispratio oca u Drugi svjetski rat. Prazninu koja je ostala iza njega ispunjavao je djed posjetima u nedjelju poslijepodne, subotu poslijepodne ili nego drugo poslijepodne tijekom tjedna. Djed bi malog Johna uzeo za ruku i odveo u kino, na utakmicu lokalnog bejzbol tima i na druga zanimljiva mjesta. U nastojanju da ga poduďż˝i tajnama ďż˝ivota pruďż˝ao mu je svu ljubav i njeďż˝nost ovoga svijeta. Priďż˝ao mu je priďż˝e kojima ga je poduďż˝avao o tome kako kupovati, ďż˝emu sluďż˝e banke, kako štedjeti, o prirodi rata u kojem sudjeluje Johnov tata, o dobru i zlu, o ispravnom i pogrešnom. Uz svu tu ljubav i priďż˝e, naravno, dolaze i interpretacije o tome "tko je kriv, a tko je prav" u svijetu, tko je "faca", a tko inferioran te o tome kako bi sposobni trebali brinuti o onima koji to nisu. Danas, 40 godina kasnije, John se više ne sjeďż˝a kako je stvorio vlastiti svjetonazor. Djed je preminuo prije deset godina. Nesvjesno, okupana dubokom ljubavi, iz Johna izvire paradigma o naďż˝inu funkcioniranja svijeta. 

Prema tome, Mary zapravo ne izaziva oca pukim pitanjem "zašto mirno promatraš narušavanje temeljnih vrijednosti naše zemlje?" veďż˝ puno dubljim pitanjima kojima ocu zapravo poruďż˝uju “djed je bio u krivu… neke stvari kojima te poduďż˝io nisu dobre. Moraš 'procijediti' ljubav i lekcije koje si dobio od djeda… moraš odbaciti lojalnost najdublje i najosobnije vrste – lojalnost prema osobi koja te toliko voljela. Moraš propitati tu odanost kako bi shvatio što je u djedovoj mudrosti i ljubavi esencijalno i dugoroďż˝no. Potom moraš odbaciti ono što je pogrešno, ograniďż˝eno i uskogrudno."

Johnu nije lako udubiti se u to "prosijavanje". Ne ďż˝ivi u Cambridgeu, u saveznoj drďż˝avi Massachusetts, gdje je sasvim normalno pola prihoda potrošiti na psihoterapeuta. Rijeďż˝ je o vrlo vrijednom muškarcu koji veďż˝inu vremena provodi brinuďż˝i se za svoju zajednicu i svoju obitelj. John jednostavno ne zna kako se "prosijavaju" sve te nesvjesne odanosti. Na koncu ďż˝e se John eventualno upustiti u proces osvještavanja iskljuďż˝ivo na osnovi najdublje odanosti i ljubavi prema vlastitoj kďż˝eri. 

Shodno tome zakljuďż˝ujemo kako se John neďż˝e upustiti u osvještavanje vlastitih uvjerenja i pretpostavki o crncima radi bilo koga… veďż˝ samo i iskljuďż˝ivo radi svoje kďż˝eri. Ne moďż˝e ga bilo tko izazvati da propituje vlastite stavove, uvjerenja i vrijednosti jer time ne propituje samo stavove, uvjerenja i vrijednosti nego nešto mnogo više: odanost dubokim izvorima ljubavi i protekcije koje je primio u brojnim lekcijama tijekom mladosti.