SL: Suraďż˝ivali ste s vojskom. Što ste ih nauďż˝ili?

Zanimljivo je da sam zapravo ja od njih puno nau�ila. Naime, vojska je za mene bila "strani teritorij" u punom smislu te rije�i. Vojska nikada nije bila u podru�ju moga interesa, ni na koji na�in. No, kada sam ih prvi put posjetila, te kada sam se otvorila na nove uvide, uo�ila sam postojanje mnogih paradoksa.

Kao pozitivno vidim ďż˝injenicu da je vojska zainteresirana za uďż˝enje iz vlastitog iskustva više od bilo koje druge organizacije s kojom sam do sada suraďż˝ivala. Mnoge od njih se danas predstavljaju kao "uďż˝eďż˝e organizacije", obzirom da shvaďż˝aju kako je znanje kljuďż˝na konkurentna prednost. U današnje se vrijeme mnogo govori o tome kako trebamo "uďż˝iti iz iskustva". No, unatoďż˝ tome, vojska je valjda jedino mjesto na kojem se to uistinu dogaďż˝a. Jedan je narednik o toj temi rekao: "Shvatili smo kako je bolje uďż˝iti nego poginuti." Zbog velikog imperativa u njih se javlja i velika motiviranost da doista uďż˝e iz iskustva.

Vojska je nevjerojatno obrazovana organizacija. Koriste se internim �asopisima za me�usobnu komunikaciju, pa�ljivo prou�avaju povijest. Osnovali su centar Army lessons learned (Centar za nau�eno) te sve dokumentiraju. Osmislili su izuzetno u�inkoviti proces AAR (After Action Review) u�enja na temelju iskustava koji funkcionira tako da se svi pojedinci koji su sudjelovali u akciji okupe na jednom mjestu i odgovore na tri pitanja:
1. Što se dogodilo?
2. Zašto se to dogodilo?
3. Što smo iz toga nauďż˝ili?

Kada bi se ova pitanja koristila unutar organizacija, velika je šansa da bi ona zaista mogla postati "uďż˝eďż˝a organizacija". Obrazac kojeg jasno uoďż˝avam u našim poslovnim organizacijama i javnim institucijama jest taj da se nakon krize, sloma, ili odreďż˝enog uspjeha, nikada ne okupimo i jedni drugima kaďż˝emo: "Što mislite da se dogodilo i što moďż˝emo nauďż˝iti iz toga?" Navedeno predstavlja veliki problem, buduďż˝i da ne uďż˝imo iz svojih grešaka. ďż˝ak i kada se dogode pozitivne stvari, sljedeďż˝i put ih ne znamo ponoviti.

ďż˝ivimo u kulturi koja ne podupire uďż˝enje, u kulturi koja nam stalno šalje poruke: "Pazi da nešto ne zabrljaš, nemoj pogriješiti, pazi da šef sluďż˝ajno ne ispadne nesposoban, nemoj svojim postupcima i razmišljanjima iznenaditi." Od nas se oďż˝ekuje predvidljivost, kontrola, poštovanje tradicije, što s uďż˝enjem nema baš nikakve veze.

Stoga mi nije jasno na koji na�in organizacije, bilo javne bilo privatne, misle postati "u�e�e organizacije", a da ne napuste kulturu protekcionizma, statusa i straha. Kroz suradnju s vojskom sve mi se to razjasnilo.