A sve se to dešava u svijetu u kojem ďż˝ive briljantni pojedinci, pravi heroji koje bi trebali mnogo bolje poznavati. Npr. lik i djelo profesora dr. Muhammada Yunusa, "bankara siromašnih", sjajan je primjer za navedeno. Moďż˝emo li uopďż˝e zamisliti posljedice kvalitetnijeg i opseďż˝nijeg izvještavanja o jednom takvom djelu koje je omoguďż˝ilo bolji ďż˝ivot velikom broju siromašnih, obespravljenih i stoga potpuno pasiviziranih ljudi? Što bi se dogodilo kada bi ljudi svakodnevno, umjesto da im se serviraju razni Big Brotheri i sliďż˝ne stupidne emisije, slušali i ďż˝itali o pozitivnim primjerima koji mijenjaju ljudsku zajednicu na bolje? 

Na ovome mjestu svakako moram spomenuti još jednu iznimnu osobu - Ebrahama Parglasa III iz Mindanaoa na Filipinima, prijateljima znanog pod imenom Toto Parglas - koji je ďż˝ivio u muslimanskom dijelu Filipina gdje je u sukobima koji su potresali tu zajednicu doďż˝ivio tešku osobnu tragediju kada su mu pobunjenici ubili oca i brata. Nakon što je tijekom sukoba postao princ, lider svoje zajednice, donio je odluku o prekidu ratnog uďż˝asa te je na podruďż˝ju ratne zone uspostavio gospodarsku. Buduďż˝i da se radi o doista izuzetnom pojedincu, uspio je uvjeriti jednu snaďż˝nu multi-nacionalnu kompaniju da investira sredstva u lokalne plantaďż˝e banana. Plantaďż˝e su se nalazile na zemljištu ljudi koji su do grla bili zaduďż˝eni prema bankama tako da zemlja praktiďż˝ki više i nije bila njihova. S novcima investitora te je dugove otplatio vrativši tako zemlju izvornim vlasnicima pod uvjetom da postanu kooperanti i angaďż˝iraju se u uzgajanju banana za meďż˝unarodno trďż˝ište. Tako je Toto usred rata, praktiďż˝ki bez bilo kakvih resursa na raspolaganju osim snage volje, stvorio mir i blagostanje kršďż˝anima i muslimanima koji su meďż˝usobno ubijanje zamijenili za suradnju i zajedniďż˝ki rad na plantaďż˝ama banana.

Jednom sam prilikom upoznao Spidera, nekadašnjeg sitnog i suhog pobunjeniďż˝kog lidera, koji je tada radio na plantaďż˝ama te sam ga upitao: "Smatraš li da su sukobi jednom za svagda završeni?" na što mi je on odgovorio: "Naravno da jesu. Sada imamo dom, posao i sve što nam je u ďż˝ivotu potrebno. Sukobi više nikome nisu od koristi."
 
Po završetku ovog pothvata Toto je poďż˝eo okupljati poslovne ljude iz Mindenaoa koji su se trudili unaprijediti lokalno gospodarstvo. ďż˝ast mi je bilo suraďż˝ivati s njima. Na našu veliku ďż˝alost, Toto je prošlog ljeta iznenada umro od posljedica meningitisa u 49. godini ďż˝ivota. Nepuna dva tjedna nakon njegove prerane smrti sukobi su iznova zapoďż˝eli.

Toto je bio divan ďż˝ovjek, pravi vizionar koji je toďż˝no znao što mu je ďż˝initi. Uvijek je naglašavao vaďż˝nost obrazovanja, uvijek je iznova ponavljao: "Moramo educirati ljude". Bio je i ostao velika inspiracija u mojem ďż˝ivotu...

Spomenuo bih još jednog ďż˝ovjeka, profesora Don Kyonga iz Pekinga, dekana fakulteta za javnu upravu Red Minon, koji je s IBLF-om suraďż˝ivao na razvoju dijaloga o pozitivnim poslovnim standardima. Tek sam nedavno otkrio kroz što je sve taj ďż˝ovjek prošao tijekom kulturne revolucije u Kini. Njegovi su roditelji, inaďż˝e oboje akademici, suspendirani s fakulteta i upuďż˝eni na teďż˝ak fiziďż˝ki rad na farme, kako bi "radom uprljali ruke". Vlada ih je tim potezom htjela udaljiti od intelektualnih strujanja koja su, to je posve jasno, uvijek opasna za totalitarne reďż˝ime.