Sve ovo lidere, menadžere i ekonomiste dovodi u prilično nezgodnu situaciju koja se najbolje može opisati metaforom pračovjeka koji toljagom lupa po računalu u nastojanju da ga popravi uvjeravajući nas pritom kako "dobro zna što čini". Budući da ih smatramo kompetentnima u mjeri u kojoj uspješno uspostavljaju kontrolu, u očima javnosti ovi se ljudi prikazuju stručnjacima iako je sada znanstveno dokazano kako njihove prognoze nemaju realno utemeljenje pa zbog toga ne mogu biti drugo nego više ili manje pogrešne. Kako od njih tražimo da znaju što čine, oni mudro procjenjuju da je javno iskazivanje ranjivosti i nesigurnosti veoma riskantno. Tako se vrtimo u začaranom krugu – mi očekujemo da oni znaju, a oni, više ili manje svjesni da ne znaju - kriju svoje neznanje zbog naših očekivanja.

Navedeni obrazac u korijenima je svih naših problema stoga ga moramo čim prije osvijestiti. Ako se lideri, menadžeri i ekonomisti uporno nastave ponašati kao da im je sve apsolutno jasno, kao da poznaju sve činjenice, kao da su posve sigurni oko svih pitanja, kao da točno prepoznaju uzroke te shodno tome i najbolje ishode procesa te da su sigurni na koji će ih način postići, teško da će nam ikada biti bolje.

Štoviše, upusti li se netko u rješavanje kompleksne društvene problematike s gotovim odgovorima u rukavu trebalo bi ga javno prozvati. Lideri moraju shvatiti da nisu među nama radi odgovora i kontrole nečega što se očito kontrolirati ne može već radi povezivanja ljudi i kolektivne inteligencije. Ne smiju zaboraviti da rješenja izviru, malo-pomalo, djelić po djelić iz tkiva cjelokupne zajednice pa se njihov ključni zadatak ogleda u spajanju nasumičnih uvida u koherentnu cjelinu. Osim toga, u kontekstu njihove nove kompetentnosti neobično je važno otvoriti se zajedničkom i neskrivenom neznanju, učenju i svjesnosti koja nas jedina može provesti kroz kaos do savršenog reda.