U doba sveprisutnih društvenih previranja, sve veći napori pojedinaca i institucija usmjereni kontroliranju okolnosti u društvenoj zajednici sve češće se pokazuju promašenima budući da generiraju upravo suprotne učinke. Stoga bi drukčije poimanje same prirode egzistiranja kao i otvoreno priznanje da nemogućnost uspostavljanja kontrole nad kompleksnim društvenim procesima nije nužno dokaz slabosti ili nesposobnosti, poduprlo nastajanje humanijeg i korisnijeg ponašanja kako pojedinaca tako i javnih institucija.
Svijetom predugo vlada uvjerenje kako sposobnost transformiranja prirodnog okruženja automatski podrazumijeva i veću kontrolu nad njime. Ovo vjerovanje, još uvijek itekako živo, očigledna je zabluda. Kao prvo, problem uspostave fizičke kontrole u bilo kojem obliku ne odnosi se samo na generiranje dovoljne količine moći, već i na prikupljanje dovoljne količine informacija. A kako materijalni svijet predstavlja jedan ogromni sustav, svaka promjena postojećeg neizostavno uzrokuje brojne, često nepredvidljive posljedice diljem cijelog sustava. Čak i kada se intervencijom uspostavlja kontrola nad određenom varijablom, vrlo je vjerojatno da se time umanjuje predvidljivost cjeline sustava jer naučene vještine - utemeljene na prijašnjim "datostima" - tada gube svoju vrijednost. Nadalje, ove intervencije vrlo će vjerojatno izazvati dodatne intervencije. Promjene se tada odvijaju sve brže i brže, ali odgovori ne prate brzinu promjena što uzrokuje sve veći gubitak kontrole.- Sir Geoffrey Vickers1
Prava je ironija što se jedna od osnovnih postavki naše kulture – ona prema kojoj više informacija vodi većem znanju, a veće znanje prema većoj moći – sada okreće protiv sebe. Sve češće smo suočeni s neporecivom činjenicom da više informacija vodi sve većem osjećaju da sve oko nas izmiče kontroli. Informacije o uništavanju okoliša, kaosu u gospodarstvu, otrovnim otpadima, nacionalnoj sigurnosti, raspadu obitelji ili posrtanju obrazovnog sustava upućuju na jedno: ne možemo kontrolirati svijet u kojem živimo, ne možemo njime upravljati niti ga možemo regulirati kako bi postigli performanse kakve mi želimo!
Štoviše, ukoliko im je dostupan veći broj informacija, ljudi manje vjeruju u legitimitet institucija i organizacija na koje se te informacije odnose. S jedne strane informacije otkrivaju nesposobnost i nesvrhovitost tih institucija i organizacija, a u nekim slučajevima i nemoralnost i nezakonitost njihovih postupaka. No, gledano s druge strane, informacije potiču drukčije interpretacije u vezi toga "što se događa" i "što bi trebali poduzeti", ojačavajući time osjećaj kako nitko ne zna što treba činiti ni kako kontrolirati određene situacije. Posljedično tome, dolazi do sve većeg gubitka vjere u institucije i njihov legitimitet, što opet potkopava svaki napor da se uspostavi kontrola kojom bi se ostvarili željeni ciljevi ili barem zadržalo postojeće stanje - čime se pak dodatno ojačava dojam nesposobnosti. Povrh svega, različite znanstvene studije ukazuju na to da će problemi s kontrolom u godinama koje slijede biti još veći.
Cijeli tekst pročitaj u qLifeu...